17. RUJNA 1991. – JRM ZATVARA HRVATSKE LUKE: Tri pomorske blokade kojima je pokušala odsjeći Dalmaciju
Od prve blokade srednjeg Jadrana do bojeva u Splitskom i Korčulanskom kanalu: kako su hrvatske snage obalnim topništvom, minama, diverzantima i malim brodovima potisnule nadmoćnu jugoslavensku mornaricu
Potkraj ljeta 1991. rat se s kopna proširio i na Jadran. Jugoslavenska ratna mornarica, tada sastavni dio Jugoslavenske narodne armije, otvoreno je stala u službu operacija protiv Republike Hrvatske. Njezin cilj nije bio samo nadzirati more. Pomorskim blokadama trebala je zaustaviti trajekte i trgovačke brodove, prekinuti veze s hrvatskim otocima, izolirati Dalmaciju i pomoći kopnenim snagama u napadima na hrvatske gradove.
Od 17. rujna do 3. prosinca 1991. JRM je tri puta proglasila blokadu hrvatskih luka i pomorskih putova:
prva blokada trajala je od 17. do 23. rujna;
druga od 3. do 11. listopada;
treća, najduža i najšira, od 8. studenoga do 3. prosinca 1991.
To nije bila samo zabrana plovidbe. Za stanovnike otoka blokada je značila prekid opskrbe, otežan prijevoz ljudi i ranjenika te stalnu opasnost od topničkih i zračnih napada.
Prva blokada: JRM zatvara srednji i dio južnog Jadrana
Prva pomorska blokada počela je 17. rujna 1991. Brodovi JRM-a zatvorili su srednji i dio južnog Jadrana, a hrvatske su luke i otoci ostali pod pritiskom ratnih brodova. Neposredno prije blokade, 15. i 16. rujna, te tijekom nje, brodovi JRM-a otvarali su vatru na Ploče, Split i Kaštelanski zaljev te na Šibenik i njegovu luku.
U posebno teškom položaju bili su hrvatski otoci. Njihov je život ovisio o trajektnim i međuotočnim vezama, a svako zaustavljanje plovidbe odmah je pogađalo opskrbu hranom, lijekovima, gorivom i drugom robom. JRM je pokušavala stvoriti dojam da je cijeli hrvatski Jadran pod njezinom kontrolom.
Istodobno se na kopnu stvarao odgovor. Hrvatska je 12. rujna počela ustrojavati Hrvatsku ratnu mornaricu, a oslobađanjem Ploča i vojne luke hrvatske su snage došle do važnog oružja, streljiva i podvodnih mina. Zauzete su i obalne topničke bitnice na Žirju, Zečevu, Smokvici, Šolti, Braču i Korčuli, a u Šibeniku su preuzeti brodovi i kapaciteti Mornaričkog remontnog zavoda.
Tako je nastajala mornarica koja u početku nije mogla parirati JRM-u brojem i snagom ratnih brodova, ali je mogla zatvarati prolaze, nadzirati obalu i udarati s položaja koje je protivnik teško mogao neutralizirati.
Druga blokada: prijetnja da će svaki brod biti potopljen
Rano ujutro 3. listopada 1991. JRM je uvela drugu blokadu. Ovoga puta blokirani su najveći hrvatski primorski gradovi, kanali i luke. Njezino je zapovjedništvo zaprijetilo da će svaki hrvatski brod koji pokuša isploviti biti napadnut i potopljen.
Ta prijetnja nije ostala odvojena od kopnenih operacija. JNA je 1. listopada napala Dubrovnik, a tijekom druge blokade JRM je prevozila 472. motoriziranu desantnu brigadu prema dubrovačkom području. More je trebalo postati produžetak opsade: zatvoriti Dubrovnik, presjeći veze s otocima i onemogućiti dopremu pomoći.
Posade Jadrolinije i drugih brodova ipak nisu potpuno prihvatile zabranu. Trajekti su danju mirovali u lukama, a noću bez brodskih svjetala održavali veze s otocima. Svaki takav izlazak na more bio je rizik za posade i putnike.
Dubrovnik: gliseri kroz blokadu i Konvoj Libertas
U Dubrovniku je na pomorsku blokadu odgovoreno osnivanjem Odreda naoružanih brodova. Prva plovidba glisera „Sveti Vlaho“ vezuje se uz 23. rujna 1991., a odred je postupno prerastao u flotilu brzih i naoružanih brodova.
Njihova je zadaća bila održavati morsku vezu s Dubrovnikom, prevoziti branitelje, ranjenike, oružje, streljivo, hranu i lijekove. Muzej Domovinskog rata Dubrovnik navodi da su pripadnici Odreda do početka 1992. prešli više od 35.000 nautičkih milja, prevezli više od 5000 vojnika i civila te prebacili oko 4000 tona različitog tereta.
Najpoznatiji proboj blokade dogodio se 31. listopada 1991. Toga je jutra u grušku luku uplovio Konvoj „Libertas“, predvođen brodom „Slavija“. Konvoj je činilo 29 brodova i brodica, a u Dubrovnik je stiglo oko 800 ljudi i značajna humanitarna pomoć. JRM je konvoj zaustavila u Mljetskom kanalu i zahtijevala povratak ili pregled u Zelenici. Nakon pregovora i pregleda brodovi su ipak propušteni prema Dubrovniku.
„Libertas“ nije sam po sebi prekinuo opsadu Dubrovnika, ali je pokazao da JRM ne može potpuno zatvoriti more i da hrvatski grad, čak i kada je okružen s kopna, mora i zraka, nije ostao zaboravljen.
Treća blokada i sve uži manevarski prostor JRM-a
Treća blokada počela je 8. studenoga i trajala do 3. prosinca 1991. Bila je najduža i obuhvatila je najveći dio hrvatskih pomorskih putova. JRM je pokušavala zadržati nadzor nad lukama, zaštititi vlastite baze i izvući ljudstvo i opremu iz pojedinih vojnih objekata.
No, u odnosu na rujan, situacija se bitno promijenila. Hrvatska ratna mornarica do tada je postavila i posjela obalne topničke položaje na Žirju, Zečevu, Smokvici, Šolti, Braču, u Splitu, na Pelješcu i Korčuli. Postavljene su minske zapreke ispred Lore i u Splitskim vratima, a pomorski diverzanti počeli su napadati protivničke brodove i ograničavati njihovo kretanje.
JRM je još uvijek imala tehničku i brojčanu nadmoć, ali joj se manevarski prostor sužavao. Branitelji su je s ironijom nazivali mornaricom „bez kopna i bez plivača“. Imala je velike ratne brodove, ali je nakon gubitka pojedinih pomorskih baza i obalnih bitnica sve teže održavala sigurnu vezu između svojih uporišta i područja djelovanja.
Boj u Splitskom i Korčulanskom kanalu: kraj pomorske blokade
Prijelom se dogodio 14. i 15. studenoga 1991. U Splitskom kanalu hrvatski pomorski diverzanti pogodili su radio-vođenim torpedom patrolni brod JRM-a PČ-176 „Mukos“. Oštećeni brod kasnije je otegljen u Šibenik, obnovljen i uveden u sastav Hrvatske ratne mornarice pod imenom PB-62 „Šolta“.
Nakon napada na „Mukos“ brodovi JRM-a otvorili su vatru po Braču i Šolti. Ujutro 15. studenoga počeli su gađati i Split. Na topničku vatru odgovorile su hrvatske bitnice s Kašjuna, Šolte i Brača. Pogođeni i precizni odgovori s hrvatske obale prisilili su brodove JRM-a na povlačenje iz Splitskog kanala. U borbama su djelovale i hrvatske protuzračne postrojbe; s Brača su oborena dva zrakoplova JNA.
Povlačenje se nastavilo kroz Brački i Neretvanski kanal, a zatim prema Korčulanskom kanalu. JRM više nije mogla slobodno uplovljavati u unutarnje hrvatske vode niti nastaviti blokadu na način na koji ju je nametala u rujnu. Pobjeda nije ostvarena klasičnim suprotstavljanjem dviju jednakih flota, nego zajedničkim djelovanjem obalnog topništva, mina, diverzanata, protuzračne obrane, zarobljenih plovila i ljudi koji su poznavali svaki prolaz i svaku uvalu.
Nakon bojeva u Splitskom i Korčulanskom kanalu, blokada je na većem dijelu hrvatske obale izgubila stvarni učinak. Pomorski promet ponovno se počeo odvijati u unutarnjim vodama, iako je Dubrovnik još neko vrijeme ostao pod nadzorom i pritiskom brodova JRM-a.
Od Lore do Visa i Lastova
Preostale postrojbe JNA i JRM-a napustile su ratnu luku Lora početkom siječnja 1992., bez ratnih brodova. Posljednja uporišta na hrvatskim otocima ostali su Vis i Lastovo. Ondje se jugoslavenska vojska održala još nekoliko mjeseci, ali bez mogućnosti da ponovno uspostavi pomorsku blokadu hrvatske obale.
Povlačenje s Visa i Lastova počelo je 24. svibnja 1992. Vis je napušten 30. svibnja, a krajem svibnja napuštena su i posljednja jugoslavenska vojna uporišta na Lastovu. Time je završena izolacija tih otoka i zatvoreno posljednje poglavlje prisutnosti JRM-a na hrvatskom Jadranu.
Pomorska blokada Hrvatske 1991. zato nije bila samo priča o brodovima koji su se pojavili pred lukama. Bila je to pokušaj da se Dalmacija odsiječe od ostatka zemlje, da se otoci ostave bez opskrbe i da se pomorska nadmoć iskoristi za slamanje hrvatske obrane.
Taj pokušaj nije uspio. Hrvatska nije imala flotu ravnu JRM-u, ali je imala obalu, otoke, topnike, diverzante, mornare i ljude koji nisu pristali da more postane granica između njih i slobode. U tome je bila stvarna pobjeda hrvatskih snaga na Jadranu.
Izvori:
Izvor:PHB
