FOTO: 'Djevojčica u plavom kaputiću' s generalima u Vukovaru

"Djevojčica u plavom kaputiću", Željka Jurić, na dan pada Grada heroja imala je svega šest i pol godina, a danas ima 28 godina i majka je. U Vukovaru u koloni sjećanja danas je ponosno hodala između generala Mladena Markača, Ivana Čermaka te Ante Gotovine. Ona je postala simbol Vukovara. Željka danas živi u Berku, selu nedaleko od Vukovara, u kojem je 1991. godine bio logor. Prije šest i pol godina udala se za Luku Mitrovića, branitelja i 70-postotnog invalida. U studenom 2009. godine postala je ponosna majka djevojčice Maje "Vukovar je prodan. Istinski branitelji ovoga grada žive na ivici života, dok lažni invalidi uživaju blagodati izdašnih mirovina i državne pomoći", rekla je u studenom 2011. godine Željka. ------------------------- Sjećate li se Željke Jurić? Možda samo ime i prezime nekima neće govoriti ništa, nažalost, međiutim, ako spomenemo da se radi o curici, koja je jedan od brojnih simbola Vukovara te ratne, tragične 1991. godine, u plavom kaputiću i s neutješnim suzama na promzrlim dječjim obrazima kasnog studenoga u nepreglednoj izbjegličkoj koloni, mnogima, pa i onima koji tek nešto površno znaju o Domovinskom ratu,  će biti jasno o kome govorimo. Kao što smo rekli Željka Jurić prije dvadeset godina imala je šest i pol godina, njene fotografije u koloni prestrašenih ljudi, koji su natjerani da napuste Vukovar, obišle su svijet, koji je tek tada shvatio što se događa u Vukovaru, ali je bilo kasno, prekasno,  i svejedno nisu reagirali. Slike vukovarskog egzodusa danas izgledaju nestvarno Željka Jurić nije sama izabrala da bude ono što  je zahvaljujući fotografijama iz onog vremena postala, simbol stradanja Vukovara, prošlo je dvadedset godina, danas Željka živi normalnim, obiteljskim životom, no, one scene, strave i užasa, se nikada neće zaboraviti, od tih stravičnih scena samo Vukovar će živjeti duže. Na svoje oči je vidjela kada je agresorski vojnik rafalnom paljbom iz automata ubio hrvatskog branitelja [B]Aleksandra Labu,[/B] bez obzira na rane dječje godine, na činjenicu da u tim godinama malo toga možete razumijeti, pogotovo ne onaj užas, brutalno smaknuće, neće nikad moći zaboraviti. Iz današnje perspektive slike vukovarskog egzodusa izgledaju nestvarno. Kao da se nikada nisu dogodile te strahote. Teško je današnjoj generaciji, generaciji rođenoj nakon Oluje, koja sada ima petnaest, šesnaest godina, razumijeti da je nekoć postojao grad koji je sravnjen sa zemljom, da su u tom gradu ubijali žene i djecu, u Vukovaru je poginulo više od osamdeset djece, najmlađa žrtva, Ivan Kljajić, imala je tek šest mjeseci. Kolaž satkan od mržnje i smrti Zaista, patnja Željke iz onog vremena izgledaju svjetlosnim godinama daleko, iako danas prekrasna mlada žena njene riječi mlađa generacija teško može do kraja spoznati. Koliko god se trudili teško je razumijeti, možda je to čak i dobro, možda je Vukovar baš zato dao sve što je imao da djeca naše generacije ne bi nikada morala prolaziti kroz kolaž satkan od mržnje i smrti. Rat u Vukovaru pokazao je puno toga, ono najbolje što čovjek čovjeku može dati, ali i ono najgore, ono što ne bi smio nikada, da je čovjek čovjeku najveća zvijer. Samo čovjek ubija iz sporta, iz zabave, čistog sadizma. Djevojčicu u plavom kaputiću, Vukovar će uvijek pamtiti kao šestogodišnju djevojčicu, boje očiju jednakih boji kaputića kojeg je nosila. Hrvatska "djevojčica sa žigicama" Vrijeme prolazi, ratne rane zarastaju, brže nego što se može očekivati, i to je snaga, ali i slabost čovjek, čovjek ima snagu da oprosti, no taman kad zaboravi njegov boravak na Zemlji bliži se kraju. Iako mu se čini da je tek počeo živjeti.  Jednog dana i Vukovar će zaboraviti, iako se danas svi kunu u suprotno, zaboraviti će, no, tehnologija, koliko god sa sobom donijela neprilika, omogućila nam je sačuvamo žive slike razorenog grada i da ih nosimo barem kao suhe činjenice, ako već ne emocijom nabijene doživljaje. Kao i mnoge vukovarske heroje, Vukovar Željku Jurić neće zaboraviti, neće zaboraviti sve one "male ljude" u koloni užasa koji s par krpica napuštaju svoja ognjišta. Čitav jedan život u jednom ruksaku. Tragedija na kraju dvadesetog vijeka, moralni slom čovječanstva. Jednog dana, kad Željka Jurić bude imala osamdeset godina i kad teškim koracima bude prolazila kroz svoj grad na Dunavu uživajući u zubatom suncu mjeseca studenog, hodajući cestom kroz kojom je nekoć jednako teška koraka napuštala Vukovar, iako tada daleko, daleko mlađa, Hrvatska će znati koliko se Vukovar promijenio. Tek pokoji spomenik, zaboravljeni i neprimjetan kao i svi spomenici podignuti mnogim velikim ljudima, sjeti će nas da se upravo na Dunavu rađala budućnost Hrvatske. Za šezdeset godina odavno neće biti protagonista koji bi mogli potvrditi da se iz pakla Vukovara netko izvukao živ. Sve dok neka klinka, ne možda puno starija od Željke Jurić iz nekih minulih, tužnih, vremena, zahvaljujući nekom futurističkom YouTubeu ne poviče za staricom koja umorno, nogu pred nogu, šeta vukovarskim perivojima: "Željka!"  Zaista, Željka Jurić će u Vukovaru imati uvijek šest godina, naša "djevojčica sa žigicama" se vratila kući, pomisliti će mnogi koji će se sjetiti, ponekad je za povratak sjećanja dovoljan trenutak u beskraju.  Možda neki misle da je usporedba Andersenove djevojčice iz Silvestarske noći i hrvatske curice iz vukovarske jeze mjeseca studenog neumjesna, nije tako, prava "djevojčica sa žigicama" nikad nije umrla, samo se vratila gdje je oduvijek željela biti. Foto: HINA, Vlado Kos/Cropix Izvornu vijest možete pogledati OVDJE