GENOCID HRVATSKOG NARODA PO ZAPOVIJEDI MARŠALA TITA -2

Mnogi od navedenih, koji su 1990. živjeli na području Republike Hrvatske, nisu od 1990. do 2008. godine nikada izvedeni pred istražnog suca, nisu niti jednu sekundu proveli u pravnoj državi Republici Hrvatskoj u pritvoru zbog kaznenog djela ratnog zločina koje po hrvatskom i međunarodnom pravu ne zastarijeva, nisu od državnog odvjetništva optuženi, iako su neki od njih kazneno prijavljeni zbog osnovane sumnje da su počinili ratne zločine, nisu procesuirani, i živjeli su, uživajući u „zasluženoj" mirovini, pod zaštitom prvog predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana, kao i pod zaštitom predsjednika Republike Mesića, i premijera Račana i premijera Sanadera, čiji je otac bio ustaški vojnik koji je 1945. skoro nastradao na Kočevskom Rogu da ga jedan partizan nije izvukao iz kolone smrti i spasio. Imali su plan ! S obzirom da su jugoslavenski partizani 1945. nakon četverogodišnjeg nemilosrdnog rata na području Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, i Srbije i Crne Gore dočekali na pobjedničkoj strani na kojoj nisu vlastitim snagama pobijedili svoje (prirodne) neprijatelje, hrvatske ustaše, nego su pobjedu dočekali na valu pobjede Savezničke anti-hitlerovske koalicije u Europi, kojoj su pripadali i partizani ali u kojoj su činili takvu vrstu čimbenika koji ne bi o ratu na području Hrvatske odlučio ni da je trajao 100 godina, potrebno je naglasiti da su partizani izvojevali pirovu pobjedu koju je Titovim borcima omogućila Crvena armija Sovjetskog Saveza prodorom iz Mađarske u Srbiju 1944. godine, odnosno protjerivanjem Wehrmachta iz Beograda. Nakon toga Tito dolazi s Visa u Beograd i sjeda mjeseca listopada 1944. u fotelju šefa obnovljene jugoslavenske države čije je zapadne granice određivala Nezavisna Država Hrvatska sa svojom istočnom granicom u Zemunu, na Dunavu i na Drini. Kako je hrvatska država još za vrijeme rata bila prepreka obnovi prijeratne jugoslavenske „tamnice naroda", Crvena armija izvršila je u travnju mjesecu 1945. proboj Srijemskog fronta, i omogućila partizanskoj Jugoslavenskoj armiji da prodre u NDH i izvrši likvidaciju hrvatske države na čijim ruševinama je zaživjela Jugoslavija (da bi 1991. na ruševinama Jugoslavije bila obnovljena hrvatska država, Republika Hrvatska koja se 1991. obranila od napada „Jugslovenske narodne armije" i četničkih paravojnih jedinica iz Srbije). Hrvatske vojne snage ubrzano su se nakon proboja Srijemskog fronta povlačile prema zapadu, koncentrirajući se u Zagrebu, zajedno s mnoštvom izbjeglica sa cijelog područja NDH. Riječ je o milijunskoj masi hrvatskih izbjeglica koja je do svibnja 1945. stigla u Zagreb, posljednje uporište hrvatskih snaga, i posljednja uporišna točka hrvatskog naroda nasuprot jugoslavenskim snagama, među kojima se našlo pet partizanskih vojnih jedinica, zvani korpus, sa područja Hrvatske, u kojima je bila relativna većina Hrvata, uz hrvatske Srbe. Hrvatski partizani sudjelovali su zajedno sa srpskim partizanima za vrijeme rata u rušenju Nezavisne Države Hrvatske, i u oružanoj borbi za obnovu jugoslavenske države s komunističkim sistemom društvenih odnosa, znači, ukidanje privatnog vlasništva, i jednostranački politički sustav, te strani internacionalni marksizam i jugounitaristički nacional-komunizam umjesto hrvatskog nacionalizma, jugoslavenski patriotizam umjesto hrvatskog patriotizma jer jedna vrsta patriotizma i nacionalizma isključivala je drugi. Za obnašanje vlasti partizani su se jako dobro pripremili jer su vježbali vladanje na privremenoj tako zvanoj „oslobođenoj teritoriji" gdje su za vrijeme rata uspostavljali revolucionarnu vlast pod vodstvom tzv. „Narodno-oslobodilačkih odbora" (NOO) kojima je otvoreno ili iz pozadine upravljala Komunistička partija Hrvatske na području Hrvatske, i Komunistička partija Jugoslavije na području Bosne i Herecgovine, i Srbije. CK KPH bio je dio jugoslavenske komunističke partije, a CK KPJ bio je dio Komunističke internacionale, koju je Staljin doduše iz taktičkih razloga raspustio 1943. godine kako bi udobrovoljio Zapadne antifašističe saveznike, da ne bi ispalo da se komunisti u borbi protiv njemačke invazije na SSSR i njemačkih nacista bore ujedno za provođenje boljševičke svjetske revolucije, ali u stvarnosti je upravo to i bio cilj boljševika pod Staljinovim vodstvom da osvoje cijelu Europu i uvedu teror boljševičkog totalitarnog režima. Josip Broz „Tito" je još prije rata postao tajni agent Kominterne i doušnik totalitarne, zločinačke sovjetske tajne policije NKVD, kao i partizanski general Ivan Krajačić „Stevo" zadužen za čistke u Hrvatskoj 1945. godine, a general Aleksandar Ranković bio je zadužen za čistke na razini Jugoslavije, i svojevrsni kontrolor nad masovnim ubojstvima zarobljenih hrvatskih vojnika, i zarobljenih hrvatskih civila. Mjesecima prije nego su partizani uštetali u otvoreni grad Zagreb, i time stavili točku na „i" postojanja Nezavisne Države Hrvatske i institucija vlasti anti-jugoslavenske i anti-komunističke hrvatske države, komunisti su imali plan o ubijanju anti-komunističkih Hrvata. Precizno je tajna služba komunističke partije i partizanske armije bilježila „nepoćudne hrvatske elemente" po gradovima NDH koji tada još nisu bili „oslobođeni", ili drugim riječima, pravljeni su spiskovi za odstrel svih nekomunističkih pripadnika hrvatskog naroda koji su po partizanskom kriteriju predstavljali prepreku za proletersku revoluciju i diktaturu komunističke partije. Na područjima gdje su partizani oružanom silom uspostavili vlast, organizirani su po zapovijedi „druga" Tita koncentracijski logori za ratne zarobljenike i zarobljene hrvatske civile koji su odbili suradnju s protunarodnim tako zvanim „Narodno-oslobodilačkim pokretom" (NOP). O tome svjedoči na pr. dokument jugoslavenskih komunista u Hrvatskoj koji predstavlja Izvješće o radu IV. sekcije tajne službe „Odjeljenja za zaštitu naroda" za zagrebačku oblast u razdoblju od 8. prosinca 1944. do 30. siječnja 1945. godine, upućeno IV. odsjeku „Odjeljenja za zaštitu naroda" /tajna policija/ za Hrvatsku, posebice o vođenju evidencija i broju upisanih u njih (vidi izvor: Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, HDA, 1491,4.0.6).U tom dokumentu se, primjerice, navodi da „...Spisak za provjeravanje lica grada Zagreba povečao se za daljnjih 164 lica tako da isti sada sadrži 906 lica. (...) Za lica osudjena na prisilni rad kao i za streljana lica osnovane su nove evidencije po abecednom redu ..." Navedeno partizansko izvješće završava geslom: „Smrt fašizmu Sloboda narodu!" Međutim, „oslobođenjem" grada Zagreba odnosno partizanskom, jugoslavenskom i velikosrpskom okupacijom grada Zagreba, 8. svibnja 1945. godine premašeni su svi gabariti bilo kojih partizanskih evidencija o broju osoba koje treba likvidirati. Ubijanje Zagrepčana, i hrvatskih izbjeglica u Zagrebu, poprimilo je, uz masovno ubijanje hrvatskih ratnih zarobljenika u Sloveniji i na Križnom putu po Hrvatskoj, i po drugim jugoslavenskim republikama, apokaliptične razmjere. Titovi partizani su imali plan, i priredili su svojevrsnu „noć dugih noževa", ali ne za jednu određenu konkurentsku političku grupu nego za obračun s hrvatskim narodom. Došlo je „do istrage vaše", kako su Srbi još 1902. u Zagrebu poručili Hrvatima u poznatom šovinističkom pamfletu, objavljen u glasilu Srpske samostalne stranke, „Srbobran".