Vijesti Najčitanije
Godine agonije i pakla: 'Prošlo je 26 godina, ali još nam fale'
Nadam se, ali ne vjerujem da će se sudbina mog oca saznati. Da ga nađu, to bi mi donijelo potpuno olakšanje. I mir za moju dušu. Najgore mi je to što nemam gdje zapaliti svijeću.
Nemam kome sjesti na grob i popričati, tužnim glasom kazuje Antonija Smek (31) iz Zagreba, dok joj se oči cakle od suza, a brada podrhtava. Kao petogodišnja djevojčica ostala je bez oca Duška. A Duško, zvani Bosanac, beskrajno ju je volio. Želio je da bezbrižno živi i odrasta u slobodnoj zemlji, koja je te 1991. krvarila. Da bi joj omogućio slobodu, dragovoljno se priključio obrani domovine, kasnije 204. brigadi, i otišao u Vukovar. Iz kojeg se do danas nije vratio. Iako prolazi i 27. godina, njegova supruga Veronika (58) još se nada da je živ.
[caption id="attachment_97410" align="aligncenter" width="530"]
Zagrepčanke Veronika i Antonija Smek traže supruga i oca Duška[/caption]
- Imao je toliko veliko srce da ide tamo gdje je najgore. Do tada je s postrojbom HOS-a bio na ratištima oko Karlovca. Toga dana, krajem kolovoza, došao mi je u NIK, gdje sam radila. Rekao mi je da odlazi u Vukovar, a ja sam ga molila da ostane. Nisam ga mogla razuvjeriti. Odlučno mi je rekao: ‘Idem tamo kamo idu svi. Ja te sad ostavljam, ali znam, ako mi se što desi, da će moje dijete imati sve’ - prisjeća se Veronika.
O ocu Bohumilu Dostalu ni Ivana Rihter-Dostal (29) ne zna ništa od 1991. godine. Bila je troipolgodišnja djevojčica kada su ga uhvatili u Omanovcu i odveli u zloglasni logor Bučje.
[caption id="attachment_97411" align="aligncenter" width="530"]
Ivana Rihter-Dostal iz Šibovca kraj Daruvara traži oca Bohumila[/caption]
- Kad su ga odveli, uzeli su mi ne samo oca, nego i djetinjstvo, mladost te moj život. Ne želim teretiti nikoga, svatko će svoju zloću platiti pred božjim sudom, ali ja želim svojeg oca. Pa makar i u lijesu. Da ga mogu dostojanstveno pokopati, kako je i zaslužio - kroz suze govori Ivana koja živi u Šibovcu kraj Daruvara. Od preživjelih logoraša čula je da su ga tukli, mučili i neprijateljski se odnosili prema njemu. Rekli su joj da je njezin otac dobivao najviše batina.
- Umjesto hrane, davali su im lijekove, a za jednog ubijenog Srbina ubijali bi po sedam Hrvata. Mog tatu su, s još šestoricom logoraša, pozvali 21. rujan 1991. da se spremi za razmjenu. Razmjene nije bilo, nego su odvedeni na streljanje.
I zato mislim da je taj dan, kad je moj tata bio pozvan na razmjenu, ubijen jedan Srbin - pripovijeda Ivana dok joj se suze slijevaju niz lice. A suze teku i Mariji Jurić (73), tužnoj majci hrabrog Tigra Marjana. Poginuo je 25. lipnja 1992. godine na Južnom bojištu sa samo 25 godina. Njegovih posmrtnih ostataka nema do danas.
[caption id="attachment_97412" align="aligncenter" width="530"]
Marija Jurić iz Bihaća traži sina Marjana[/caption]
Ova žena je u samo 18 dana izgubila i supruga i sina. Naime, kako su živjeli u Bihaću, Marjan je otišao na studij u Zagreb. Želio je slobodnu Hrvatsku i prijavio se u Tigrove, no nije dobio nikakav odgovor.
- Kada sam mu javila da je 7. lipnja 1992. njegov otac umro od srca, Marjan je dan kasnije otišao u vojarnu Croatia i prijavio se na licu mjesta. Prošao je obuku i 17. lipnja sa suborcima se uputio na Južno bojište. Kada je poginuo, njegovi su ga suborci donijeli do jednog drveta i otišli po pojačanje. Neprijatelj je zauzeo taj položaj, a kad su suborci došli s pojačanjem, više se nisu mogli probiti do tog mjesta. Čula sam priče da su neki lovci iz Trebinja govorili kako su u razmjenu za svoje skupljali mrtva tijela. Gdje mi je dijete završilo, ne znam. Pa nije čovjek igla da se može tako izgubiti - jeca Marija.
Ista misao muči i Spomenku Kušić (70). I ona zna mjesto gdje je njezin sin Mirabel Miro Matičić ubijen. Njegove posmrtne ostatke do dana današnjeg nije pronašla. I za njim ustrajno traga i tuguje više od 26 godina.
- Sjećam se jutra 1. rujna, kad je Miro došao kući, otuširao se, presvukao i ponovno otišao. Nismo stigli ni razgovarati. Istog tog dana njegova grupa, njih 14, krenula je za Vukovar. Znali su da idu u grad iz kojeg vjerojatno neće moći izaći. Oni su bili zadnji iz Vinkovaca koji su ušli u Vukovar - tiho kaže mama Spomenka žaleći što toga dana nije uspjela sina pitati kamo ide i kad će doći. Svi s kojima je Miro otišao u Vukovar završili su u logoru. Nakon izlaska su ispričali što im se dogodilo, ali o Miri nisu znali puno. Nakon pada Vukovara i novosadske vojske u Borovo commerce nestao je.
[caption id="attachment_97413" align="aligncenter" width="530"]
Spomenka Kušić iz Vinkovaca traži sina Mirabela[/caption]
- Tek godinama kasnije, kad su me pozvali na ispitivanje u osječko Državno odvjetništvo kao svjedokinje u sudskom postupku protiv dvojice zapovjednika novosadskoga korpusa, dobila sam zapisnik. U njemu sam pročitala što se dogodilo Mirabelu. Iz drugih svjedočenja doznalo se da su sve naše ljude koji su bili tamo izveli na Trpinjsku cestu. Izdvojili oko 30 ljudi, većinom ranjenika, među njima i mog Mirabela. Odvezli su ih u Trpinju, u Vupikov hangar, i do navečer ih tamo maltretirali. U noći na 20. studenog odvezli su ih na Bobotski kanal, tamo ih ubili i zakopali - s mukom se prisjeća Spomenka trenutka u kojem je otkrila tešku istinu.
Zagrepčanke Veronika i Antonija Smek traže supruga i oca Duška[/caption]
- Imao je toliko veliko srce da ide tamo gdje je najgore. Do tada je s postrojbom HOS-a bio na ratištima oko Karlovca. Toga dana, krajem kolovoza, došao mi je u NIK, gdje sam radila. Rekao mi je da odlazi u Vukovar, a ja sam ga molila da ostane. Nisam ga mogla razuvjeriti. Odlučno mi je rekao: ‘Idem tamo kamo idu svi. Ja te sad ostavljam, ali znam, ako mi se što desi, da će moje dijete imati sve’ - prisjeća se Veronika.
O ocu Bohumilu Dostalu ni Ivana Rihter-Dostal (29) ne zna ništa od 1991. godine. Bila je troipolgodišnja djevojčica kada su ga uhvatili u Omanovcu i odveli u zloglasni logor Bučje.
[caption id="attachment_97411" align="aligncenter" width="530"] Ivana Rihter-Dostal iz Šibovca kraj Daruvara traži oca Bohumila[/caption]
- Kad su ga odveli, uzeli su mi ne samo oca, nego i djetinjstvo, mladost te moj život. Ne želim teretiti nikoga, svatko će svoju zloću platiti pred božjim sudom, ali ja želim svojeg oca. Pa makar i u lijesu. Da ga mogu dostojanstveno pokopati, kako je i zaslužio - kroz suze govori Ivana koja živi u Šibovcu kraj Daruvara. Od preživjelih logoraša čula je da su ga tukli, mučili i neprijateljski se odnosili prema njemu. Rekli su joj da je njezin otac dobivao najviše batina.
- Umjesto hrane, davali su im lijekove, a za jednog ubijenog Srbina ubijali bi po sedam Hrvata. Mog tatu su, s još šestoricom logoraša, pozvali 21. rujan 1991. da se spremi za razmjenu. Razmjene nije bilo, nego su odvedeni na streljanje.
I zato mislim da je taj dan, kad je moj tata bio pozvan na razmjenu, ubijen jedan Srbin - pripovijeda Ivana dok joj se suze slijevaju niz lice. A suze teku i Mariji Jurić (73), tužnoj majci hrabrog Tigra Marjana. Poginuo je 25. lipnja 1992. godine na Južnom bojištu sa samo 25 godina. Njegovih posmrtnih ostataka nema do danas.
[caption id="attachment_97412" align="aligncenter" width="530"] Marija Jurić iz Bihaća traži sina Marjana[/caption]
Ova žena je u samo 18 dana izgubila i supruga i sina. Naime, kako su živjeli u Bihaću, Marjan je otišao na studij u Zagreb. Želio je slobodnu Hrvatsku i prijavio se u Tigrove, no nije dobio nikakav odgovor.
- Kada sam mu javila da je 7. lipnja 1992. njegov otac umro od srca, Marjan je dan kasnije otišao u vojarnu Croatia i prijavio se na licu mjesta. Prošao je obuku i 17. lipnja sa suborcima se uputio na Južno bojište. Kada je poginuo, njegovi su ga suborci donijeli do jednog drveta i otišli po pojačanje. Neprijatelj je zauzeo taj položaj, a kad su suborci došli s pojačanjem, više se nisu mogli probiti do tog mjesta. Čula sam priče da su neki lovci iz Trebinja govorili kako su u razmjenu za svoje skupljali mrtva tijela. Gdje mi je dijete završilo, ne znam. Pa nije čovjek igla da se može tako izgubiti - jeca Marija.
Ista misao muči i Spomenku Kušić (70). I ona zna mjesto gdje je njezin sin Mirabel Miro Matičić ubijen. Njegove posmrtne ostatke do dana današnjeg nije pronašla. I za njim ustrajno traga i tuguje više od 26 godina.
- Sjećam se jutra 1. rujna, kad je Miro došao kući, otuširao se, presvukao i ponovno otišao. Nismo stigli ni razgovarati. Istog tog dana njegova grupa, njih 14, krenula je za Vukovar. Znali su da idu u grad iz kojeg vjerojatno neće moći izaći. Oni su bili zadnji iz Vinkovaca koji su ušli u Vukovar - tiho kaže mama Spomenka žaleći što toga dana nije uspjela sina pitati kamo ide i kad će doći. Svi s kojima je Miro otišao u Vukovar završili su u logoru. Nakon izlaska su ispričali što im se dogodilo, ali o Miri nisu znali puno. Nakon pada Vukovara i novosadske vojske u Borovo commerce nestao je.
[caption id="attachment_97413" align="aligncenter" width="530"] Spomenka Kušić iz Vinkovaca traži sina Mirabela[/caption]
- Tek godinama kasnije, kad su me pozvali na ispitivanje u osječko Državno odvjetništvo kao svjedokinje u sudskom postupku protiv dvojice zapovjednika novosadskoga korpusa, dobila sam zapisnik. U njemu sam pročitala što se dogodilo Mirabelu. Iz drugih svjedočenja doznalo se da su sve naše ljude koji su bili tamo izveli na Trpinjsku cestu. Izdvojili oko 30 ljudi, većinom ranjenika, među njima i mog Mirabela. Odvezli su ih u Trpinju, u Vupikov hangar, i do navečer ih tamo maltretirali. U noći na 20. studenog odvezli su ih na Bobotski kanal, tamo ih ubili i zakopali - s mukom se prisjeća Spomenka trenutka u kojem je otkrila tešku istinu.
