Hebrang: Da je narod birao domoljubne političare, nitko se ne bi usudio ‘gaziti’ Bleiburg

Prošloga je tjedna u političkoj i medijskoj žiži bila zabrana koruške biskupije održavanja svibanjske komemorativne mise na Bleiburškom polju. Tim povodom razgovarali smo s prof. dr. sc. Andrijom Hebrangom o prikrivenim razlozima takve odluke, kao i o teškom “probijanju” inicijative proglašenja Spomen-područja Macelj. Koruška biskupija Gurk-Klagenfurt uskratila je HBK dopuštenje za održavanje mise na Bleiburškom polju, zbog “političkog instrumentaliziranja”. Što se po Vašem mišljenju krije iza takve odluke? Spomenuta odluka nema nikakve veze s održanim misama na mjestu najvećega mirnodopskog pokolja u europskoj povijesti. Svima koji su nazočili tim misama jasno je da nije nikada bilo nikakvih ispada u nošenju obilježja totalitarnoga nacističkog sustava. To se sporadično događalo na rubnim dijelovima obilježavanja te hrvatske tragedije ili pak u blizini govornice za vrijeme govora političara. Pravi je razlog u protuhrvatskom ozračju koje desetljećima vode rigidni ljevičarski krugovi u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pri tome možemo razumjeti inicijative koje dolaze iz proengleskih krugova, jer s optuživanjem Hrvata za ustašluk žele isprati svoju savjest što su izručili stotine tisuća nevinih bez suđenja komunističkim zločincima. Tom orkestru pridružuju se povremeno i oni kojima je savjest nečista zbog nedavne srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku jer u optužbama Hrvata za njegovanje ustaške simbolike žele umanjiti svoje zločine. Jasno, austrijski pokrajinski ljevičari priključili su se da operu svoju savjest jer su opsjednuti samooptužbom da je Hitler rođen u njihovoj zemlji, ali i zbog krimena nepružanja otpora engleskom izdajstvu razoružanih vojnika i civila. No srž svih napada na Hrvatsku u domaćim je redovima. Oni koji optužuju svoju zemlju i svoj narod, učinili su da je Hrvatska postala država koja sama gazi svoje dostojanstvo, svoj identitet i ponos. Sjetimo se optužbi notornoga Josipovića u sarajevskom parlamentu, istovrsnoga Mesića kojemu je opsesija vrijeđanje domoljubnog Tuđmana, ili Milanovića koji tvrdi da je Hrvatska „slučajna država“! Da je narod nakon Tuđmana izabrao domoljubne političare umjesto Mesića, Josipovića, Račana, Milanovića i sličnih, Hrvatska bi danas bila suverena i ponosna država i nitko se ne bi usudio gaziti hrvatske svetinje. Događaj na Bleiburgu samo je kruna planiranih političkih i povijesnih laži prenošenih ljevičarskim medijima u narod. Sudjelovali ste na misnim slavljima na kojim se komemoriralo žrtvama Bleiburga i Križnih putova. Koja su Vaša iskustva s tih komemoracija? Pozadinu maskiranih statista u ustaškim odorama otkrio sam 2011. godine, kada sam na Bleiburgu držao govor u ime Hrvatskoga sabora. U govoru sam spomenuo zločine komunista, ali i žrtve Jasenovca. Među deset tisuća nazočnih nije bilo ni jednoga jedinog zvižduka jer hrvatski kršćanski narod poštuje sve žrtve. Tada sam s govornice vidio u udaljenijim redovima tri ili četiri ustaške odore. Nakon govora sišao sam među ljude, uputivši se ravno prema jednoj djevojci u ustaškoj odori. Pitao sam ju tko joj je dao odoru koju nosi, a ona mi je na njemačkom jeziku odgovorila da ne razumije što ju pitam jer ne govori hrvatski. Jasno je da se radilo o statistima plaćenima od domaćih ili stranih ljevičara, baš poput svastike na Poljudu ili miniranja Židovske općine u Zagrebu. To je poznati rukopis rigidnih sljednika nekadašnje Udbe. Što znači Bleiburg za Hrvatsku, što znači za EU? Za Hrvatsku to je mjesto pijeteta i zahtijeva da se otkopaju sve žrtve i pokopaju dostojanstveno jer u kršćana svaka žrtva ima pravo na obilježeni grob. Za Europsku uniju to je kost u grlu jer njezine članice nisu reagirale na engleski zločin ni 1945. godine, ali ni na srpsku agresiju devedesetih. Politika i većina hrvatskih čelnika nikada nije o tomu rekla istinu, nego ju uporno skriva. Što je s Nacrtom zakona o Spomen-području Maceljska gora, jednom od najvećih komunističkih stratišta nakon Drugoga svjetskog rata? Smatrate li da bi hrvatska Vlada mogla odlučno pristupiti otkopavanju poratnih komunističkih masovnih grobnica? Udruga “Macelj 1945.” izradila je nacrt Zakona o spomen-području Macelj samo zato da napokon pokrene dostojno obilježavanje najvećega hrvatskog stratišta iz 1945. godine i najvećega hrvatskog groba u kojemu smo 2005. godine pokopali 1163 ekshumirane žrtve, nakon što su dvanaest godina bile skrivene u crnim vrećama. Istodobno, Spomen-područje vodilo bi daljnja iskapanja svih žrtava koja su do sada nekoliko puta zaustavljana. Prvi put to je učinio Ivica Račan, 2002. godine. Drugi put to je učinio Zoran Milanović kada je zatvorio Ured za pronalaženje i otkopavanje grobova žrtava komunističkog režima i nastavak prenio u Ministarstvo branitelja. Danas je na sceni treće zaustavljanje jer isto ministarstvo otkopavanja tih žrtava provodi po istom SDP-ovu zakonu čiji je cilj bio usporavanje ekshumacija. Ured koji je ukinut nakon što smo otkopali prve tri grobnice u Gračanima, nije ni do danas obnovljen. Svjesni smo da ni jedno ministarstvo, koliko god imalo kvalitetnih ljudi, taj posao ne može obaviti. U dvije godine pokopana su 331 posmrtna ostatka, ako ne računamo njemačke vojnike ekshumirane temeljem međudržavnog ugovora. Tom dinamikom za istraživanje 940 policijski utvrđena lokaliteta i pokop stotina tisuća ubijenih trebalo bi više od 300 godina! Prošle godine potrošeno je na iskopavanja 996 351 kuna, a na partizanske mirovine 70. 063.521 kn! Zato smo predložili u novom Zakonu osnivanje županijskih ispostava i otkapanje po 200 lokaliteta godišnje, kao i financiranje novcem EU-a, jer nas je upravo Rezolucija Vijeća Europe 1481. o komunističkim zločinima naučila da bez istine nema pomirbe. A Hrvatskoj pomirba treba da bi se konačno odlijepila od europskog dna na kojemu tavori po gospodarskim, političkim i moralnim kriterijima. Bojim se da se to ne će dogoditi prije negoli narod prestane uporno birati bivše komuniste ili njihove sljednike. Marko Curać Hrvatski tjednik/HKV