HRVATSKI BRANITELJ UPOZORIO: ‘Velik dio srpskih zločinaca zaposlen je u MUP-u RH!

Predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. Mladen Pavković u svojem se priopćenju za medije zapitao kako dosad nitko nije odgovarao za niz ratnih zločina učinjenih tijekom hrvatskog Domovinskoga rata. Pavković ističe da Srbija, Crna Gora, te “zločinačka Jugoslavenska narodna armija (JNA) još nisu  platili ni ratnu odštetu, a bili su agresori na Republiku Hrvatsku, ali i na BiH.” Njegovo priopćenje prenosimo u cijelosti: “Na tisuće pripadnika srpske i ine agresorske vojske, koja je pucala, masakrirala i rušila sve što je Hrvatsko, oslobođeno je svake odgovornosti. Da komedija ili cirkus, kako hoćete, bude veća, relativno često se može saznati da je jedan dio srpskih zločinaca čak i zaposlen u službama poput MUP-a RH (poglavito u Vukovarsko-srijemskoj županiji) te da ih ima i u drugim državnim službama. Neki od takvih primjerice rade u Vukovaru ili Vinkovcima, a stanuju u Srbiji. U srbijanskim državnim institucijama vjerojatno nema ni jednog Hrvata koji se borio za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Srbi ne opraštaju kao Hrvati. Najveći broj agresorskih zločinaca oslobođen je na temelju Zakona o općem oprostu, a koji se odnosi na kaznena djela počinjena u vremenu od 17. kolovoza 1990., što se prema nekima smatra početkom oružane pobune u Republici Hrvatskoj, do 23. kolovoza 1996. Za razliku od prijašnjih zakona o općem oprostu, ovim zakonom dan je opći oprost ne samo za oslobođenje od kaznenog progona i kaznenog postupka, već su općim oprostom bile obuhvaćene i osobe koje su bile lišene slobode i nalazile su se na izdržavanju kazne ili u pritvoru ili u slučajevima kada su trebale nastupiti već pravomoćno izrečene kazne. U najvećem broju slučajeva županijska su državna odvjetništva pokretala postupke protiv pripadnika bivše JNA, Teritorijalnih obrana te pripadnika vojnih i paravojnih snaga tzv. Republike Srpske Krajine, ali i protiv hrvatskih oružanih snaga. Najveći broj oprosta odnosio se na hrvatsko Podunavlje, dakle na onaj dio Hrvatske gdje su srpski i ini četnici učinili golema zvjerstva, kakva suvremena Europa ne pamti. Oni koji su bili glavni organizatori agresije mogli su i mogu mirno spavati, iako je iza njih ostalo više od 15 tisuća nevino ubijenih Hrvata, oko 145  dosad otkrivenih masovnih grobnica, iznimno veliki broj razrušenih crkava, bolnica, dječjih vrtića, škola, obiteljskih kuća… A o onima koje su protjerali iz svojih domova da i ne govorimo. Međutim, kad je riječ o Zakonu o oprostu tu  mnogo toga nije jasno. Kao prvo, zbog čega se zločincima oprašta od 17. kolovoza 1990., tim više što Srbi ne priznaju da je u to vrijeme uopće bilo  ikakve agresije, odnosno rata u Republici Hrvatskoj? Slučaj Veljka Marića to najbolje potvrđuje. Njega su Srbi, kao hrvatskog branitelja, uhitili ili točnije rečeno kidnapirali na srpsko-bugarskoj granici te ga 2012. osudili, bez dokaza, na strašnih 12 godina zatvora, optuživši ga da je 31. listopada 1991. u selu Rastovac, pokraj Grubišnog Polja, ubio jednog srpskog civila. Čak ni supruga te stradale osobe, koja je bila jedini svjedok ubojstva, nije okrivila Marića, ali to je za bivše agresore bilo manje važno. Dakle, ni na nevinog Marića taj se zakon ne odnosi. A kad pročitate njegovu optužnicu i presudu (sve dokumente sam objavio u knjizi „Veljko Marić- nisam kriv“, Minerva, 2015.) možete naići i na podatak da je bio „pripadnik hrvatskih oružanih formacija – 77. Samostalnog bataljona Grubišno Polje, da je kršio pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, koji se tada odvijao na tom delu Republike Hrvatske između (čujte sad ovo!) hrvatskih oružanih formacija u koje su spadale jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Hrvatske, Zbora narodne garde (ZNG) i Narodne zaštite (NZ) s jedne strane i pripadnika Teritorijalne obrane (TO) Grubišnog Polja sa druge strane te istovremeno  u kontekstu oružanog sukoba na širem području Republike Hrvatske, a koji nije imao karakter  međunarodnog sukoba, između hrvatskih oružanih  formacija i jedinica Jugoslovenske narodne armije (JNA)“. To drugim riječima znači da smo se mi još u listopadu 1991. borili „sami protiv sebe“. Ako smo se borili „sami protiv sebe“, kako je moguće da onda Srbija sudi za navodno počinjene zločine u Republici Hrvatskoj, odnosno zbog čega se Zakonom o općem  oprostu oprašta sve i sva srpskim zločincima od 17. kolovoza 1990? Tko to razumije njemu pet, a tko ne, neka sjedne, njemu – jedan! Nu, da ovaj i ovakav cirkus bude veći, postoji i popis svih pripadnika tzv. Teritorijalne obrane Grbušno Polje (Srba), na kojem se nalazi čak oko 860 imena, ali svi su oni „nevini“, nitko ih nikada nije ni za što optužio, a kamoli kaznio. U ovoj borbi nastradao je i kriv je jedino hrvatski branitelj-dragovoljac – Veljko Marić, što je (da ti pamet stane) potvrdio i bjelovarski sud! Ali, priča tu ne završava, već počinje. Naime, prema pisanju srpskih „Novosti“(3.lipnja 2016.), hrvatski sudovi sve su agilniji u osuđivanju – hrvatskih branitelja! I ne samo da ih sude i osuđuju (sve po zakonu!) za navodne zločine tijekom obrane Republike Hrvatske, oni idu korak dalje, pa obiteljima navodnih srpskih žrtava dosuđuju i nemale novčane odštete. Nu, dobro. Međutim, kad će Hrvati, a poglavito njihova djeca dobiti odštetu što su im Srbi, Crnogorci, pripadnici JNA i domaće izdajice od kolovoza 1990. do kolovoza 1996. ubili – dušu?”