ISTINA O 27. SRPNJU 1941. I ČETNICIMA U HRVATSKOJ - POVIJEST KOJA SE PONAVLJA dio I.

Svi mi koji smo živjeli i odrastali u bivšoj SFRJ u razdoblju do 1990. godine, svjedoci smo kako su se naraštaji tog vremena obrazovali na lažnoj povijesti i odgajali na komunističkoj ideološkoj matrici. Takav sustav posvemašnje indoktrinacije uspostavljen je s dolaskom Titove vlasti (svibnja 1945. godine), ali, nažalost s 1990. godinom i propašću komunizma samo se preselio na polje propagande što ju svim sredstvima i dalje provode i šire ljevičarsko-liberalni i velikosrpski krugovi pod krinkom "antifašizma". Komunistička verzija povijesti Drugoga svjetskog rata, u cjelini je jedna velika laž. U doslovnom smislu riječi, nema ni jednog jedinog značajnijeg događaja ili osobe iz tog razdoblja (pa i u samome NOB-u i komunističkom i partizanskom pokretu), oko kojih sami akteri tih zbivanja nisu ispleli kontroverze. Slažući laž na laž toliko su se zapleli u vlastite krivotvorine da su se u toj džungli pogubili, pa ih je vrlo lako razotkriti, uz malo truda i analizom njihovih izvora. U dva nastavka, u ovom tekstu ću pokušati dati presjek nekih događaja i procesa koji su u bitnoj mjeri odredili ono što će se odvijati na području NDH prije samoga rata i u njegovim prvim mjesecima, s posebnim osvrtom na južnu Liku i mjesto "antifašističkog ustanka" (Srb) u ljeto te 1941. godine - uz napomenu kako je riječ samo o gotovo zanemarivo malom djeliću opsežne građe sadržane u brojnim izvorima (kako komunističkim, tako četničkim, ustaškim, talijanskim, njemačkim). Počnimo s "antifašističkim ustankom" u Srbu (27. srpnja 1941.). Evo jednog znakovitog primjera iz reprezentativnog izvora iz razdoblja socijalističke Jugoslavije. "Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, rodoljubi ovoga kraja doneli su sa sobom oko 130 pušaka, 6 puškomitraljeza, oko 100 ručnih bombi i nešto municije. U S. su ustaše došle oko 20. juna 1941 i počele sa zločinima nad srpskim stanovništvom. Pod uticajem komunista (najviše ih je došlo u stari kraj iz raznih krajeva zemlje, naročito iz Žednika u Vojvodini), narod se sklanjao u šume, organizovao logore i njihovu zaštitu. Početkom juna 1941. komunisti su formirali Revolucionarni odbor u S. i svim selima opštine koji je okupljao narod za otpor ustaškim vlastima. Nakon uspostavljanja partijske veze sa OK KPJ za Drvar, od 20. do 26. jula 1941. formirano je 8 gerilskih odreda. Dana 27. jula 1941. gerilski odredi S. i okoline napali su i razbili ustaše i žandarme i oslobodili S. To je bilo prvo oslobođeno opštinsko središte u Hrvatskoj…Pošto su gerilske jedinice pod rukovodstvom komunista razbile ustašku vlast i stvorile slobodnu teritoriju, iz Knina i Kistanja dolaze predstavnici velikosrpske buržoazije i režimskih partija i zajedno sa ital. vojnim i obaveštajnim organima rade na razbijanju ustanka. Oni, kao predstavnici srpskog naroda ovih krajeva stupaju u javne kontakte i pregovore sa komandantima tal. jedinica. Tako se učvršćuje sprega između između izdajnika i okupatora protiv NOP. U jesen 1941., partijske org. uz pomoć CK KPH za Liku, sprovode intenzivan polit. rad u narodu i među ustaničkim jedinicama na upoznavanju sa politikom okupatora i njegovih slugu i izdajničkom ulogom viđenijih ljudi iz velikosrpskih polit. partija i stare vlasti. Istovremeno, jedinice Grupe NOPO za Liku blokirale se krajem jan. 1942. ital. posadu, grupu četnika, ustaše i žandarme u S. Petog marta 1942. 7 partizanskih četa (iz bat. Marko Orešković, Lapačkog bat. i Prvog krajiškog NOPO napalo je posadu u S. i posle žestokih borbi potisle je…" (Izvor: LEKSIKON NARODNOOSLOBODILAČKOG RATA I REVOLUCIJE U JUGOSLAVIJI 1941-1945.; Druga knjiga, M-Ž; Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1980.; str.1055; navod pod odrednicom: Srb; istaknuo: Z.P.)

(Izvor za fotografiju: https://www.kupindo.com/Recnici-i-leksikoni/29658157_LEKSIKON-NAORODNOOSLOB-RATA-I-REVOL-U-JUGOSL-1941-45)

Najprije nešto kratko o izvoru iz kojega potječe citat. Leksikon se sastoji od 2 tvrda ukoričena sveska, ukupno 1254 stranice (velikog) A4 formata (210 x 297 mm) i sadrži obilje podataka i fotografija, a tiskan je u 23.000 primjeraka. Na njemu je radilo ukupno 106 intelektualaca, njih 47 s titulom dr. sc. (6 akademika, 9 s titulom mr sc, dok su svi ostali bili fakultetski obrazovani i zauzimali značajne - najčešće i čelne - pozicije u važnim državnim institucijama ili vojnom i političkom establishmentu). Dakle, oko ovog projekta bila je okupljena tadašnja intelektualna "krema" komunističkog režima bivše SFRJ, a od poznatijih imena mogu se spomenuti: akademik Mihailo Apostolski (predsjednik Makedonske akademije nauka i umetnosti), dr. Aleksandar Grličkov (član Predsjedništva CK SKJ), Mika Špiljak (član predsjedništva Vijeća SSJ), dr. Dušan Bilandžić, akademik Ali Hadri, dr Jovan Marjanović. Da je riječ o ozbiljnom i studioznom radu, svjedoči sastav Izdavačkog odbora (12 članova, od čega 3 s titulom dr. sc. – jedan od njih akademik), Redakcionog odbora (12 članova, od čega je 8 s titulom dr. sc. – jedan od njih akademik), kao i popis autora (od ukupno 70 njih, 26 ih je s titulom dr. sc. – od toga 4 akademika, dok je recenzenata bilo čak 14 – 12 dr. sc. od kojih dva akademika i dva mr. sc). Izvor bez ikakve sumnje (a što je i vidljivo iz navedenih referenci), spada u reprezentativnu historiografsku građu i predstavlja vrlo ozbiljan, značajan i ambiciozan projekt komunističke historiografije, a činjenica da su na njemu radili najznačajniji autori i da je Leksikon ugledao svjetlo dana 35 godina nakon rata trebala bi biti jamstvo kako su u njemu prikupljena i sistematizirana sva dotadašnja relevantna saznanja o razdoblju NOB-e i partizanskog pokreta na području Jugoslavije. Pa kad je već tako, da se pozabavimo analizom navedenog citata (koji predstavlja samo dio opsežnijeg navoda na naznačenoj stranici, pod pojmom "SRB"). Najprije se mora reći da se autor "poigrao" (zasigurno ne slučajno) kronologijom, pa je događaje koje opisuje ispremještao, odnosno, nije poštivao logički vremenski slijed (svi primjerice, znamo, da početak lipnja prethodi 20. lipnju). No, da najprije posložimo činjenice onako kako su navedene u prve 4 rečenice citata: 1."Rodoljubi" (čitaj: Srbi) iz Srba i okolice donijeli su sa sobom poslije pada Kraljevine Jugoslavije (dakle, u travnju 1941. godine), naoružanja dovoljnog za opremanje jedne ojačane satnije (čete);

1. U Srb su došle ustaše "oko 20. juna 1941. i počele sa zločinima nad srpskim stanovništvom";

1. Naoružanim (domaćim) "rodoljubima" (Srbima) u pomoć su organizirani došli komunisti (sunarodnjaci) "iz raznih krajeva“ (a kako se navodi, porijeklom iz "starog kraja", tj. iz Srba i okolice);

1. "Početkom juna" tobožnji "komunisti" (Srbi) organiziraju "Revolucionarne odbore" u Srbu i svim mjestima općine Srb, radi narodnog otpora "ustaškim vlastima" i poduzimaju mjere "sklanjanja naroda u šume" i pripremljene "logore" u kojima ih zbrinjavaju i osiguravaju.

U logičkom, vremenskom slijedu, događaji su se mogli odvijati jedino na ovaj način: 1."Rodoljubi" iz Srba i okolice donijeli su (napuštajući vojsku Kraljevine Jugoslavije) u travnju 1941. godine u ovaj kraj naoružanje i streljivo kojim su mogli naoružati respektabilnu postrojbu od najmanje 136 ljudi (snage ojačane satnije - čete);

1. Naoružanim domaćim "rodoljubima" uskoro se pridružuju "komunisti" (zemljaci) koji se vraćaju u "stari kraj" a dolaze iz "svih krajeva, a naročito iz Žednika u Vojvodini" (zanimljivo, ne ostaju braniti svoje kuće, obitelji i imovinu od okupatora, nego se vraćaju u Srb voditi borbu protiv uspostave tek proglašene NDH);

1. Početkom lipnja "komunisti" su u Srbu i svim mjestima općine Srb oformili svoje "Revolucionarne odbore", te organizirali sklanjanje naroda u šumu, odnosno, u logore koje potom osiguravaju od napada ustaša:

1. Napokon, "oko 20. juna" dolaze ustaše i "počinju zločine nad srpskim stanovništvom" (naravno, "nezaštićenim" i "golorukim");

U čemu je "kvaka"? Potreba da se istakne teza kako su ničim izazvane ustaše iz čistog mira došle u Srb i započele s pokoljima "nezaštićenog srpskog naroda" (što je inače izlizana floskula koju velikosrpski i komunistički propagandisti redovito koriste), nametnula je to da se oni (neovisno o logičkom vremenskom slijedu) nađu na samome početku opisa događaja, pa je i ovdje sasvim jasno vidljivo kako se radi o prilično naivnoj i providnoj manipulaciji. Kako bi naglasili svoju odlučujuću ulogu u pokretanju "antifašističkog ustanka", komunisti tvrde da su oslanjajući se na naoružane domaće "rodoljube" i svoje zemljake (sunarodnjake - Srbe) koji im dolaze u ispomoć u Srb i okolicu (pri čemu su sasvim sigurno također donijeli ponešto od oružja), već početkom lipnja 1941. organizirali "Revolucionarne odbore" i to s ciljem "otpora ustaškoj vlasti" – dakle, ne borbe protiv okupatora nego sprječavanja uspostave hrvatske države. Sve se to događa barem 10-15 dana prije dolaska ustaša, što proizlazi iz podataka što ih sadrži citirani dio teksta. Također je sasvim logično da prije dolaska ustaša (budući da su već vojno i organizacijski pripremljeni za borbu i naoružani do zuba), "komunisti" sklanjaju narod u šumu i logore koje čuvaju – jer nema logike da se to čini poslije odlaska ustaša. I potom, kad je to obavljeno i završene sve obrambene pripreme, onda su došle ustaše i "počele zločine nad srpskim stanovništvom" (!?) Ovdje kako je očito, postoje sasvim ozbiljne nejasnoće i nerazjašnjena pitanja: 1.Ustaše izvan svake sumnje dolaze na područje Srba i okolice u vrijeme kad su Srbi već spremni (kako vojno tako i organizacijski) za oružani otpor, pa se stoga postavlja pitanje koga su to ustaše ubijale? 3.Kako to da komunisti i srpski "rodoljubi" nisu branili sebe, svoje kuće i narod – ako se nisu uspjeli svi skloniti na vrijeme, nego su ostavili stanovništvo - civile na cjedilu? 4.Gdje su bili i što su radili "rodoljubi" i komunisti iz Srba i okolice (sa svojom naoružanom postrojbom i revolucionarnim odborima) dok su ustaše "vršile zločine nad srpskim stanovništvom"? 5.Zašto nema nikakvih konkretnih detalja o "ustaškim zločinima nad srpskim stanovništvom" u toj operaciji koja je (navodno) uslijedila "oko 20. juna"? Zar je to tako nevažna stvar da ne zaslužuje rečenicu-dvije? Koliko je bilo žrtava među civilima, kako je tekao napad, koje su to "ustaše" i pod čijim zapovjedništvom bile itd., itd. Na sve to odgovora nema. Logično objašnjenje ovih proturječja jeste da je riječ o lažima i konstrukcijama u kojima su se autori Leksikona pogubili i pokušali zametnuti tragove poigravanjem s kronološkim slijedom i događajima, ali na tako nevješt način da se stvar razotkriva već i pri površnoj analizi teksta. To je jedina prava istina koju nije moguće opovrgnuti. Nadalje, kakva je to logika, da poslije podizanja "antifašističkog ustanka" u Srbu (27. srpnja 1941.), tobože pod vodstvom KPJ, te oslobađanja Srba, Donjeg Lapca i okolice i stvaranja "slobodne teritorije", "u jesen 1941., partijske organizacije uz pomoć CK KPH za Liku, sprovode intenzivan politički rad u narodu i među ustaničkim jedinicama na upoznavanju sa politikom okupatora i njegovih slugu"? Kako je narod digao "ustanak" ako nije bio politički svjestan tko je tko u toj cijeloj priči i što je cilj "ustanka"? Kako to da su komunisti tek onako (nakon što su pokrenuli "antifašistički ustanak") pustili na svoju "slobodnu teritoriju" pojedince iz redova "srpske buržoazije" (pa i četnike Momčila Đujića) koji su radili izravno protiv njih i otvoreno i javno surađivali s Talijanima? Jedino što je sasvim izvjesno, sigurno i istinito (a sadržano je ovom opisu stanja), jeste to da su Srbi u južnoj Lici (pa i u Srbu, Donjem Lapcu i okolici ovih mjesta) poslije sloma Kraljevine Jugoslavije bili naoružani. To je uostalom bila uobičajena praksa u svim krajevima Hrvatske nastanjenim Srbima, od Banovine preko Korduna do Dalmacije i Bosne i Hercegovine. Tako je i "narodni heroj" Vasil Gaćeša, primjerice, poslije sramotne kapitulacije kraljevske vojske, došao u svoj rodni Vlahović (kod Gline) naoružan do zuba i (sa skupinom suradnika) svoju zločinačku, razbojničku karijeru započeo napadima na oružničku postaju u Banskom Grabovcu i pljačkom i paležom hrvatskih kuća. S obzirom na vrlo razvijenu četničku aktivnost u južnoj Lici (poglavito Srbu i okolici) i činjenicu da su brojni srpski civili bili naoružani, vlasti NDH su na teren poslale svoga opunomoćenika za Liku Vjekoslava Maksa Luburića s manjom ustaškom postrojbom. Njihov je cilj bio prikupljanje tog oružja, što je među Srbima naišlo na otpor, pri čemu su brojni od njih i ubijeni. Luburić je upućen na stegovni sud i kažnjen zbog prekomjerne uporabe sile. Ubrzo poslije ovog događaja, ustaški povjerenik Jure Pavičić organizirao je pomoć za srpska sela koja su stradala u akcijama Luburića, ali to nije uspjelo jer je naišlo na žestoki otpor četničko-komunističkih organizatora "ustanka". "Gerilski odred" (sastavljen od četnika i komunista - s tim da su četnici bili u osjetnoj većini) pod zapovjedništvom Stojana Matića (bivšeg oficira kraljevske vojske ili žandara – što je u izvorima dvojbeno), najprije je 27. srpnja 1941. napao oružničku postaju u Srbu, a malobrojna posada pobjegla je prema Kulen Vakufu.

Vjekoslav Maks Luburić

(Izvor za fotografiju: https://www.youtube.com/watch?v=oRMS9-iFpwo)

"Gerilci" su među ostalim uhitili katoličkog župnika Jurja Gospodnetića i živoga ga ispekli na ražnju, a potom u zaseoku Brotnju (između Donjeg Lapca i Srba) pobili sve članove hrvatske obitelji Ivezić (njih 37). Nakon ovog zločina, većina mještana jedinog sela s hrvatskom većinom u tom kraju (Boričevca), pobjegla je iz svojih domova, ali je ostalo 55 žena djece i staraca koje su srpski "gerilci" nemilosrdno pobili i pobacali u jamu, a selo zapalili. U isto vrijeme teku četničko-komunističke akcije s druge strane rijeke Une (na bosanskoj strani). Na željezničkoj postaji Vaganj (prijevoj na planini Kamešnica) tog 27. srpnja zaustavljen je vlak s katoličkim (hrvatskim) hodočasnicima (koji su se vraćali iz Knina s proslave blagdana svete Ane). Oni su svi pobijeni (među njima i svećenik Waldemar Nestor) i pobacani u jamu Golubnjača. Glavni egzekutor bio je Damjan Zeljković. O ovom zločinu desetljećima poslije, pisali su sami akteri i očevici. Tako, primjerice, taj događaj u svojoj knjizi Drvar 1941-1945.; Sjećanje učesnika (Drvar, 1972., svezak II, str. 207-208.) opisuje Stevo Babić, a na 222. stranici iste knjige i njegov suborac Pero Boltić. (Vidi: http://kamenjar.com/blagdan-sv-ane-cetnicka-pobuna-27-srpnja-1941-2/)

Četnički vojvoda pop Momčilo Đujić

(Izvor za fotografiju: https://www.in4s.net/vojvoda-momcilo-djujic-o-ekumenizmu-i-ujedinjenju-sa-papistima/?lang=lat)

Pokolje Hrvata i muslimana u južnoj Lici i zapadnoj Bosni predvodili su Stojan Matić, Branko Bogunović, Mane Rokvić, s njima su bili i Gojko Polovina, Đoko Jovanić (poslije proslavljeni partizanski "komandanti" i "narodni heroji"), a kasnije su im se priključili vodeći četnički ideolozi Stevo Rađenović, Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus – članovi predratnih četničkih odbora koji su od strane ustaša radi toga već bili traženi. Nakon njihovog dolaska, u Srbu se uspostavljaju "gerilski odredi" u kojima glavnu riječ vode četnici, a cijelo to društvo bilo je u redovitoj vezi s četničkim vojvodom popom Momčilom Đujićem i sastajali se s njime u Kistanjama, vojno surađivali s Talijanima, djelovali po njihovim direktivama i oslanjali se na okupatora - s jednim jedinim ciljem: borbe protiv NDH. Da komunisti nisu imali nikakvoga utjecaja na opća kretanja i da su u svemu glavnu riječ vodili četnici (kako u rajonu Srba i Donjeg Lapca, tako i na području Drvara), govori i činjenica da je CK SKJ u listopadu 1941. u Liku poslao jednoga od svojih najboljih i najsposobnijih ljudi, političkog komesara Glavnog štaba NOP odreda Hrvatske, Marka Oreškovića, koji je postavljen i za političkog komesara Grupe NOPO za Liku. Upravo su nedefinirani odnosi u "ustaničkoj masi" bili razlogom njegovog dolaska na ovo područje, ali odnos snaga bio je takav da su četnici imali potpunu kontrolu nad situacijom, pa je i Orešković na kraju ubijen, najvjerojatnije (jer točno se ne zna) 20. listopada (od strane "gerilaca") i navodno bačen u jamu kod sela Veliko Očijevo. O tomu je svjedočio Gojko Polovina (na početka rata jedan od glavnih organizatora "gerilaca" u Lici, kasnije istaknuti partizan i komunist – politički komesar 6. ličke divizije), pa je čak u svojoj knjizi (Svjedočenje – prva godina ustanka u Lici) imenovao dvojicu "partizana" koji su navodno ubili Oreškovića. On također priznaje kako je zapovijedao postrojbama koje su se ponašale više kao četnici nego kao partizani, potvrđuje da su se sastojale od Srba i da su vršile pokolje nad hrvatskim stanovništvom (što se, naravno, uvijek pravdalo "ustaškim zločinima" nad Srbima). Na Talijane su prve plotune ispalili dalmatinski partizani kod Dugopolja u siječnju 1942. Do tada u Lici i sjevernoj Dalmaciji na okupatora nije bio opaljen ni metak. Pitanje je da li bi i Dalmatinci to učinili da nisu bili potpuno neobaviješteni o situaciji na terenu. Mislili su, naime, da se u sjevernoj Dalmaciji, Lici i zapadnoj Bosni od ljeta 1941. uistinu vodi borba protiv talijanskog okupatora, a ne protiv hrvatskog i muslimanskog naroda. Utjecaj komunista u južnoj Lici jača tek krajem 1942. i početkom 1943. godine, kada se poslije poraza njemačkih snaga na Staljingradu (što je bila psihološka prekretnica rata), već nazirala prevlast SSSR-a i saveznika i poraz osovinskih sila. Kapitulacija Italije otvorila im je prostor za veći angažman i omasovljenje svojih redova, jer je gro četnika koji su do tada već dobro okrvavili ruke i bespogovorno služili Talijanima, počeo prelaziti na njihovu stranu (u partizane) ne bi li spasili glave. Kako bi se dobio cjelovitiji uvid u ono što se događalo u Lici te ratne 1941. godine, nužno je sagledati širi kontekst, prije svega vezano za djelovanje četnika i njihovih organizacija u Hrvatskoj u godinama prije Drugoga svjetskog rata, a potom razmotriti i neke bitne događaje i procese koji su se odvijali unutar srpskog nacionalnog korpusa, uzimajući pri tomu u obzir i aktivnosti najutjecajnijih Srba i njihove odnose s okupatorskim režimom. O razgranatom djelovanju četničkih organizacija na području Hrvatske između dva svjetska rata postoji opsežna i autentična historiografska građa. Ovdje ćemo spomenuti samo neke od momenata koji su bitni za razumijevanje kontinuiteta tih aktivnosti, budući da u Hrvatskoj četnički pokret do tada nije postojao niti je tamo imao ikakvih korijena i tradicije. Evo što o ovom fenomenu pišu neki od kompetentnih autora iz kruga jugoslavenskih historiografa: "… Ta akcija vidljivo dolazi do izražaja 1932. Raspoloživa dokumentacija pokazuje da su se četnički pododbori osnivali u nizu gradova i mjesta u Hrvatskoj (Zagreb, Sisak, Bjelovar, Osijek, Našice, Virovitica, Vukovar, Nova Gradiška, Okučani, Đakovo, Koprivnica, Križevci, Varaždin, Duga Resa, Drežnica, Gospić, Donji Lapac, Gračac, Karlovac, Knin, Drniš, Kistanje, Dubrovnik, Sušak). (Opširnije: Nusret Šehić, Četništvo u Bosni i Hercegovini 1918 -1941. Politička uloga i oblici djelatnosti četničkih udruženja, Sarajevo, 1971.; str. 175.). Stvaranje tih organizacija, svakako je utjecalo na zaoštravanje međunacionalnih odnosa, poglavito sukoba između Srba i Hrvata. S druge strane, to je izazivalo suprotnu akciju, tj. stvaranje pojedinih hrvatskih organizacija, kao što su bile Građanska i Seljačka zaštita, čije je postojanje vodstvo HSS-a opravdavalo, među ostalim, i opasnošću od četničke akcije. Sredinom tridesetih godina dolazi u Hrvatskoj do brojnih sukoba sa četnicima i žandarima, u kojima ima ubojstava i krvoprolića. Obraćajući se u siječnju 1936. posebnim letkom 'Srbima-seljacima', Sava Kosanović (Srbin - op. Z.P.), jedan od prvaka Samostalne demokratske stranke, isticao je da se u četničkim organizacijama u Hrvatskoj nalaze žandarmerijski povjerenici, koji su naoružani i zaštićeni od vlasti. Ti su događaji svakako unosili veliku nesigurnost u političku svakidašnjicu u Hrvatskoj, o čemu svjedoče i intervencije bana Savske banovine kod predsjednika vlade Milana Stojadinovića. Izražavajući nezadovoljstvo stvaranjem četničkih organizacija u Hrvatskoj, s opravdanjem da četnici u njoj nemaju tradicije, ban je upozoravao da su u toj organizaciji ljudi 'po pravilu sumnjive prošlosti koji su često pod vidom svoga članstva u tim udruženjima vršili čine koji su bili upereni protiv lične i imovinske sigurnosti građana, a koji su isto tako bili u protivštini sa zakonom'. Zbog toga, prema njegovim riječima, četnici izazivaju pravi strah i napetost, 'pa kada se i na selima čuo povik: četnik, stvarala se odmah psihoza, zvonilo na uzbunu, ljudi se oboružavali i skupljali za zajedničku obranu ili su se zatvarali u kuće da se tu brane …(…) Propaganda pokreta 'Srbi na okup' došla je u Hrvatskoj do vidljivijeg izražaja…(…) Najveći broj skupština i konferencija u cilju propagande pokreta 'Srbi na okup' održan je na Kordunu, u Baniji, Lici, Slavoniji i u sjevernoj Dalmaciji." (Opširnije: Ivan Jelić, O nekim odjecima sporazuma Cvetković-Maček među Srbima u Banovini Hrvatskoj, Zbornik Historijskog instituta Slavonije, br.3., Slavonski Brod, 1965., str.147 i dalje)." (Preuzeto iz: dr. Fikreta Jelić Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945., Zagreb, 1986., str.15-17; istaknuo: Z.P.). -nastavlja se Zlatko Pinter