Vijesti Najčitanije
Ivica Šola: Nije problem Vučić, već naša politička “hrabrost”…
Prošle godine, kada je ona nesretna mješovita komisija, koju je inaugurirao papa Franjo, završila s radom, kako bismo sa Srbima “dijalogizirali” istinu o Stepincu, pozvali me s Radiotelevizije Srbije da u povodu toga budem gost. Dvojica srpskih kolega i ja. Slušam ih, lupetaju k’o Maksim po diviziji više od pola stoljeća ofucane laži o Stepincu na matrici Viktora Novaka i Titove presude. Dođe red na mene. Suočim ih s dokumentima iz arhiva, posebno onih iz Ujedinjenog Kraljevstva, navodim gole činjenice, citiram engleske i židovske povjesničare, ne hrvatske, koji stubokom pobijaju srpske falsifikate o “ustaši” Stepincu… Ma kakvi, kao da govoriš bukvama, a ne ljudima “znanstvenicima”. Srbi ne vole činjenice. Oni vole mitove. Čak i kada sam ih suočio s činjenicom da je Stepinac od ustaša spasio episkopa Dositeja, rekli su “to je zato da bi napravio Hrvatsku pravoslavnu Crkvu.”
Mitomanija, a s mitomanijom je nemoguće dijalogizirati. Tako nije samo kada su crkve u pitanju već i politika, iako su u Srbiji (veliko)srpska politika i pravoslavlje dvije strane istog novčića.
Križ i mač
Njima je važniji sveti Sava od Isusa. Evo jedan primjer. Kod nas u Katoličkoj Crkvi postoji jedna udruga za evangelizaciju sastavljena od obiteljskih ljudi, žena i muškaraca, koje mjesni biskup šalje svake godine u drugu zemlju. Jednog mog znanca prošle godine zapala Srbija. Stigao u Valjevo i sa srpskim protom, kako ne bi bilo prozelitizma, hoda ulicom i naviješta Evanđelje. Priđe ovaj moj jednom sredovječnom gospodinu i krene naviještati Isusa. Ovaj, Srbin, mu odvrati: “Ne trebate meni naveštati, ja sam pravoslavac.” Njegov prota malo zastane i kaže: “Ček bre malo, ali ti nisi kršten.” Ovaj odvrati: “Kakve to ima veze, pa ja sam pravoslavac.” Eto, tako Srbin doživljava svoje “hrišćanstvo”, koje nema veze s Krstom, to je nacionalistička ideologija. Dovoljno je samo usporediti crkvu hrvatskih mučenika na Udbini i hram svetog Save u Beogradu. Pred našom crkvom na Udbini je kip svetog Ivana Pavla II. koji u ruci drži križ. Pred hramom svetog Save je Karađorđe koji u ruci drži – mač!
Jednako je i sa srpskom politikom. Za nju je otac nacije Dobrica Ćosić rekao da joj je duša laž, da je “laž srpski državni interes.” Kao i crkvena, tako i srpska državna politika ne želi dijalog, osim ako se pod dijalogom smatra laž, ignoriranje i iskrivljavanje činjenica i umivanje lica pred svijetom. Srpska politika ista je stotinama godina: velikosrpstvo. Evo što Strossmayer piše prije 150 godina nunciju Serafinu Vanutelliju u Beč: “Mađari… iskorištavaju u tu svrhu taštinu Srba koji smatraju da su ispred svih drugih pozvani da, uskrisivši carstvo svoga cara Dušana, jedini na Balkanskom poluotoku zavladaju. To je anakronizam i opsjena bolesnog uma iz četrnaestog stoljeća kad je Dušan, kralj svakako vrlo sposoban no isto tako vrlo podmukao i okrutan, živio… Ponavljam: tu misao ponovno oživjeti isto je što i trabunjati prepuštajući se pukim opsjenama ali, na žalost, narodi zahvaćeni nadutošću i sebičnošću (Srbi) ravnaju se radije snovima i opsjenama negoli istinom i pravdom.”
