Ivica Šola: Stepinac istinom porazio i Tita i Miloševića

Na više od osam stotina stranica, na temelju činjenica, arhivske građe i svjedoka vremena Hudelist je napravio historiografsko remek-djelo. Hudelist prvi put dubinski osvjetljava važnu ulogu Katoličke crkve u stvaranju moderne hrvatske države kroz prizmu proslave jubileja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, obilježavane od 1975. do 1984. godine, a koja je započela baš na mjestu sutrašnje promocije, u Solinu, proslavom Jelenine godine ispred crkve Gospe od Otoka. Posveta Mirjani Gross Sam naslov “Rim, a ne Beograd” jasno sažima esenciju knjige: Zahvaljujući svijesti o pripadnosti zapadnom kršćanstvu, Hrvatska je sačuvala kontinuitet svijesti o vlastitoj državnosti, unatoč tome što je već 1102. godine sklopila ugovor s ugarskim kraljem Kolomanom, ili 1527., kada je za hrvatskog kralja izabran Ferdinand I. Habsburški. Pozivajući se na Mirjanu Gross (kojoj je i posvetio ovu iznimnu knjigu), unatoč tome što je ulazila u saveze i postajala sastavnica drugih država (carstava), Hudelist piše: “Oba su ugovora imala tri bitne stavke. Prva je bila priznavanje ustavnosti hrvatskog naroda, druga pravo Hrvata na svoj vlastiti, Hrvatski sabor, a treća pravo izbora hrvatskog bana (kojeg je kralj nakon izbora bio dužan potvrditi).” U toj svijesti o državnosti ključnu ulogu odigralo je pravaštvo. Ključne riječi pravaša što se tiče hrvatske države bili su, prema Grossovoj, “ugovor” i “kontinuitet”. Tako ona piše: “U samom središtu Starčevićeva i Kvaternikova ideološkog sustava jest učenje o ugovoru između kraljeva Habsburgovaca i hrvatskog naroda koji, u slučaju da oni prekrše ugovor, ima pravo otkazati.” Srbi, kako Hudelist donosi u knjizi u razgovoru sa srpskim akademikom Medakovićem, jednim od priprematelja zloglasnog Memoranduma SANU, takav državni kontinuitet i ugovor nisu imali jer, nakon turske okupacije “nisu imali kao Hrvati mozgova” (poput Starčevića, Kvaternika…) koji bi tu svijest intelektualno formulirali i argumentirali, i tako kompenzirali nedostatka stvarnog kontinuiteta. Tako su, prema Medakoviću, od 15. stoljeća Srbi tavorili izolirani od Europe, u jednoj Europi stranoj i barbarskoj civilizaciji. No, za dvojac “ugovor” i “kontinuitet” koji je kod Hrvata sačuvao svijest o državnosti te pripadnost zapadnoj (kršćanskoj) kulturi, fatalan je bio naivni ulazak u zajedničku državu sa Srbima 1918. godine, što je trajalo kroz dvije Jugoslavije koje su bile pokrivalo za velikosrpstvo, ulazak koji nije imao “ugovor”, a značio je i prekid “kontinuiteta” o kojemu su govorili pravaški ideolozi. Taj katastrofalni potez “gusaka u magli” na prvu liniju “fronte” od ugroze iz Beograda, bilo Titova, bilo kraljeva, izbacuje Katoličku crkvu koja nastavlja starčevićansku priču i san o neovisnoj hrvatskoj državi onkraj raznih hegemona, u ovom slučaju Beograda. Dvije su ključne osobe tog pothvata, “mirne ofenzive” Katoličke crkve, kako je Hudelist naziva: isusovac, povjesničar Stjepan Sakač, tada profesor na Orijentalnom institutu u Rimu, koji je došao na ideju velike proslave o 1300 godina povezanosti s Rimom (641. – 1941.), nakon što je, i s ubojstvom Radića, Beograd pokazao svoje svirepo protuhrvatsko i protukatoličko lice. Sakačevu je ideju potom s oduševljenjem prihvatio nadbiskup Stepinac1935. godine. Kako je buknuo Drugi svjetski rat, ideja nije realizirana, no Stepinčev učenik, kardinal Kuharić, aktualizira je 1975. pod nazivom “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” kojom je i masovnošću i trajanjem Titu i režimo poslana snažna poruka gdje pripadamo: Rim, a ne Beograd, zapadna kultura, a ne bizantsko istočnjački barbarluk, koji je eksplodirao baš 1991. u liku osvajačkih Miloševićevih velikosrpskih hordi, piše Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju Don Živkova uloga Megafon ovog sakralnog, ali i državotvornog Stepinčeva (Kuharićeva) projekta bio je Glas Koncila, don Živko Kustić, koji je, kao svjedok vremena i događaja, okosnica Hudelistova “pripovijedanja”. I njega i Kuharića komunisti (opet Jakov Blažević, Stepinčev krvnik) su htjeli zatvoriti, ali su se bojali da bi to bilo kontraproduktivno. Zato je don Živko, na upit Hudelista zašto je želio da ga komunisti zatvore, sarkastično odgovorio: “Zato što sam želio biti među poštenim ljudima.” Tito je imao vojsku, imao je i Milošević. No, Stepinac ih je porazio, bez vojske, samo istinom, molitvom, ljubavlju i vjernošću prema Crkvi, papi i hrvatskom narodu. I danas, dok poraženi Beograd riga laži i bljuvotine na Stepinčevu kanonizaciju, boli ih samo jedno, zbog čega su Stepinca i sudili: Rim, a ne Beograd, papa, a ne Tito! Zato ni Ivan Pavao II. koji je prvi priznao Hrvatsku nije imao dvojbe, valjda nema ni papa Franjo – opredijeliti se u vezi sa Stepincem između Rima i Beograda. ‘Rim, a ne Beograd’ – obvezno pročitati!