IZ PORAZA U PORAZ, DO KONAČNE POBJEDE!

Ne znam je li kineski komunistički mega-zločinac i diktator Mao Ze Dong znao za Srbiju i mislio na nju kad je izgovorio krilaticu koja će kasnije postati poznata diljem svijeta ("Iz poraza u poraz do konačne pobjede"), ali sam sasvim uvjeren kako ona vjerno odražava nakaradnu logiku velikosrpske klike. Sumanuto srljanje iz sukoba u sukob, iz rata u rat, tragikomično junačenje bez pokrića i bolesna opsjednutost mitomanijom i megalomanijom, temeljne su značajke ideologije koja je "Veliku Srbiju" pretvorila u "nacionalnu misiju" i u tu je fikciju pripravna uložiti sve i voditi ratove do posljednjeg Srbina. Jedan njihov devedesetih godina prošlog stoljeća jako cijenjeni "umnik", "prorok" i "filozof" Milić Stanković ("Milić od Mačve" - kako je sebe zvao), tvrdio je kako su Srbi "kosmički narod" koji je životom zasijao i nastanio Zemlju (pa su stoga "etnogenetski pupak planete"), ali isto tako je znao i izreći zloguku prognozu (koja se pripisuje stricu i sinovcu Tarabićima, najpoznatijim srpskim prorocima iz sela Kremne), koja kaže "da će doći vrijeme kad će Srba ostati za pod jednu šljivu". Da se odmah razumijemo, izrekli su to Srbi, čistokrvni Srbi iz Šumadije, tako da ne bude dileme - jer bi se u protivnom moglo shvatiti kao "genocidna namjera". Naravno, nikomu, pogotovu susjedu ne treba željeti nikakvo zlo, ako ni zbog čega drugoga, a ono zato što pokuca li njemu na vrata, znači da je i nama blizu. Dakle, nema nikakve logike da se bilo kojem susjedu - pa i Srbima - ne želi dobro i to potpuno iskreno, bez skepse, zadnjih namjera i ironije. Ali, oni imaju jedan prilično veliki problem (koji kad se pojavi u svome drastičnom obliku postaje i naš). Ideologija auto-destrukcije još uvijek igra važnu ulogu u životu naših istočnih susjeda i oni (ne dođu li pameti na vrijeme) imaju veliku šansu ostvariti spomenuto zloguko proročanstvo svojih Tarabića. Njihove političke elite jednostavno ne znaju riješiti ni jedan jedini gorući problem s kojim se sreću i zato uvijek iznova traže "krivce" izvan Srbije (ili u opozicijskim krugovima). Agresija je konstanta njihove politike od kad su promolili glave iz Beogradskog pašaluka. Uvijek su glavni "neprijatelji" narodi iz okruženja koji "ugrožavaju" Srbe i Srbiju, pa "nebeski narod" mora voditi "preventivne ratove" ne bi li "osigurao vlastiti opstanak" - to je uglavnom model njihovog ponašanja u zadnjih 150 godina. I ne zaboravimo: oni su velemajstori kad su u pitanju specijalni rat i propaganda i tu su nenadmašni. Izvrtanje istine, konstrukcije, laži, "prekrajanje" čitavih povijesnih razdoblja (prema svojim interesima i aršinima), perfidna podmetanja, optužbe na račun drugih naroda i zemalja, sve je to dijelom jedne smišljene kampanje iz koje se kriju egoistični osvajački ciljevi onih koji već stoljećima sanjaju o tomu kako su "gospodari Balkana". Nema toga što oni poduzeti neće kako bi ostvarili taj cilj. Za svoje osvajačke ratove pokušavaju čak pronaći teološko "opravdanje" (u čemu, naravno, ključnu ulogu igra Srpska pravoslavna crkva), svaki njihov rat je "pravedan rat", a "Srbin ne može počiniti zločin" (što god činio i kako god se ponašao). Srbi su nacija koja je uvjerljivo prva na "top-listi" izazivača ratnih sukoba u Europi u posljednjih 200 godina. Prije nekoliko godina, najveća srbijanska živuća stručnjakinja za povijest 19-og i 20-og stoljeća, dr. Latinka Perović, u jednome je intervjuu rekla kako će Srbi (nastave li ovako) nestati kao narod, jer u beskonačnim ratovima koje vode gube svoju biološku supstancu i nisu u stanju stvoriti društvo koje će se razvijati u miru i normalno. No, tko još sluša glasove razuma u zemlji Srbiji u kojoj su još uvijek junačenje i mit glavna preokupacija i duševna hrana širokih narodnih slojeva i intelektualnih, crkvenih i političkih elita? Narodi koji nisu u stanju apsorbirati prošlost, osuđeni su na vječito ponavljanje istih grešaka.  Oni koji oko sebe šire famu kako su im svi susjedni narodi "krvni neprijatelji" samo zato da bi se dočepali njihovih zemalja, nastoje u tom autističnom svijetu mitova i legendi zadržati narod i po potrebi ga homogenizirati kako bi se "branio" od nepostojeće "opasnosti". I ove najnovije performanse bivšeg Šešeljevog potrčka Aleksandra Vučića treba gledati u tom kontekstu. Srbe treba "skuhati" (poput one žabe koja završi u loncu koji se polako i postupno zagrijava) i suočiti ih s konačnom istinom o Kosovu, ali, za to treba vremena. I taj faktor vrijeme igra jako važnu ulogu, jer Vučko ga ima sve manje. Zato pokušava neke stvari riješiti "prečacem", prelomiti preko koljena, pa i po cijenu novoga rata. On već zna kako će "Srbi na severu Kosova uskoro biti napadnuti od Albanaca" - što znači da priprema neki režirani incident, jer unaprijed isključujem mogućnost da je Nostradamus i da je u stanju predvidjeti budućnost. Ne samo što "ne da" Kosovo ni po cijenu (novoga) rata, Vučko je u stanju i zbog očuvanja svoje fotelje izazvati rat. Ne bi bilo prvi put, jer to je već postala tradicija Srbije. Nije to prvi mentalni bolesnik koji se našao na čelu ove zemlje. Neke narode povijest uvijek vraća na prvu lekciju. I nikad je ne savladaju. Ostaju vječiti ponavljači. "Iz poraza u poraz, do konačne pobjede" - rekao bi Mao . Nadajmo se ipak da će prevladati razum i da je u današnjoj Srbiji sve manje onih koji su spremni dati svoje živote za ostvarivanje bolesnih fikcija svojih mentalno bolesnih i neuravnoteženih lidera.   Zlatko Pinter