Jesu li se hrvatski branitelji borili za dva metra na nekom vječnom počivalištu?

Kako vrijeme odmiče od završetka hrvatskog Domovinskoga rata, ljudi koji su branili i obranili hrvatsku državu gotovo se ne mogu prepoznati. Nezadovoljni su – do neba! A trebali bi i morali biti iznimno sretni, jer ipak su oni najzaslužniji što imamo slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. I što smo postali dio Europske unije! Eto, ovih dana obilježit ćemo i blagdan Svi sveti, kad ćemo obići grobove i sjetiti se svih onih koji su dali svoje živote. A tih grobova je na tisuće i tisuće. Od početka rata umrlo je nekoliko brigada hrvatskih branitelja, a više od dvije tisuće sami su si oduzeli svoje živote. Osim toga, Hrvatska još traži blizu 1800 branitelja i civila, kojima roditelji ne mogu zapaliti ni svijeće. Pa, što se to dogodilo s hrvatskim braniteljima, čija su imena trebala biti upisana "zlatnim slovima" u suvremenoj hrvatskoj povijesti? Ministar branitelja podario nam je kao najljepši "Božićni poklon" Registar hrvatskih branitelja, u kojem ima čak pola milijuna ljudi! Registar nije objavljen čak ni kao publikacija, tako da većina onih koji su na ovom popisu nema poima što u njemu piše, odnosno od kada do kada su bili sudionici rata. Imena boraca zločinačke JNA također su objavljena u brojnim knjiga, ali...oni su oduvijek bili cijenjeni, puni privilegija... Mali broj od njih priključio se u postrojbe Hrvatske vojske i policije. Jedino su "uskočili" u prve redove početkom devedesetih razni Udbaši od kojih je svaki drugi bio u JNA, pa su cijelo vrijeme iznutra razarali Hrvatsku, i njezine branitelje, (svaka čast izuzecima), sve do današnjih dana. Primjer: manolići, mesići, stanimirovići, džakule, mustači, perkovići, boljkovci, pupovci... Problem je što je oko 95 posto hrvatskih branitelja bio iz radničkih ili seljačkih obitelji, dakle ljudi nižih kvalifikacija, od NKV, pa do najviše SSS. Oni su često sami kupovali oružje, pa i odore. Kod kuće su ostavljali nezbrinute obitelji, pa čak i malu djecu. Odlazili su srcem- u smrt, ali za drugu i drugačiju Hrvatsku, u kojoj nam pijani četnici ne će usred Kumrovca uzdizati Jugoslaviju i zločinca Broza. Kad je bio živ prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman nije dozvolio da se blati i gazi po ljudi koji su bili prvi kad je trebalo. Poglavito je bio ponosan na poginule branitelje i civile. Nakon njegove prerane smrti došli su drugi. Došao je jedan Mesić koji je obilazio Tuđmanov grob, kao da se radi o Mussoliniju ili Hitleru, i na svaki ga način gazio i pljuvao po njemu, a da ga zato nikada nitko nije pozvao na odgovornost. Zamislite samo na ovom primjeru kakvu je taj navodni bivši Udbaš slao poruku mladima: "ako je Tuđman zločinac, kakvi su mu tek bili njegovi vojnici!" Tog Mesića Broz je svojedobno (kažu zbog kriminala) dao zatvoriti, a on ga danas uzdiže, pjeva pjesme o njemu. Kakav je to čovjek, koji je usput tek onako vraćajući se iz Australije "izgubio" milijune kuna za obranu Hrvatske? Ni za to ga nisu proganjali! Nego, vratimo se hrvatskim braniteljima. Oni su i te kako svjesni da za razaranje i ubijanje u Vukovaru, Škabrnji, Osijeku, Vinkovcima, Kninu, Županji, Ćelijama, Voćinu, Kijevu nitko nikada nije odgovarao. Kad su se hrvatski branitelji prvih mjeseci vratili s bojišta (mnogi i nisu) dali su im (ne svima) neke kredite, pa čak su ih i zaposlili. Bili su to ljudi koji su uglavnom odlazili u rat kao sirotinja, pa su vrlo brzo potrošili onu jadnu pomoć koju im je dala hrvatska država i drugi. Kako su godine odmicale, sve su im više govorili, pa "niste se vi borili za privilegije", tako da su mnogi vrlo brzo ostali bez posla, a svoju djecu (za razliku od Brozovih zločinaca) nigdje nisu mogli niti mogu zaposliti. Istina, invalidi (najteži) dobili su nešto više, ali svatko od njih vjerujte vrlo bi se rado mijenjao s onima koji nisu bili nigdje i koji su za razliku od njih sačuvali svoje zdravlje. Roditeljima nitko ne može vratiti njihovu djecu. Nema te cijene. A danas pričaju o nekakvim "povlaštenim braniteljima", o ljudima koji su odlazili u rat samo iz osobne koristi. To pričaju oni koji su se obogatili na krvi ljudi koji su pali za Domovinu. Nakon rata hrvatski branitelji su doslovce opljačkani. I poniženi. Umjesto da se oni voze u luksuznim automobilima, ili da poput Šerbedžije ljetuju na Brijunima oni se i dalje voze u "Jugu 45" i ljetuju kod kuće – u kadi! Svaki čas im isključuju struju, plin, vodu... Nemaju ni za pokrivanje mjesečnih režija. A neki ni za kruh. Kad hrvatski branitelji čuju i vide pupovce kako im drže lekcije to je isto tako kao da ih je još jednom pogodio metak! Branitelji su kod nas pretvoreni u brojke. Nitko na obljetnicama ne čita njihova imena. Na vukovarskom Memorijalnom groblju ima 938 bijelih križeva, ali ni na jednom imena i prezimena! Gdje su i što danas rade ratni zapovjednici pojedinih ratnih postrojbi? Ili su bolesni, ili su razočarani, ili su umrli od tuge i žalosti. Djeca u školi više znaju o turskim i inim bitkama nego o Domovinskome ratu. Nemamo ni Muzej hrvatskog Domovinskoga rata, ali za to imamo stotine drugih muzeja, u kojima na godinu dođe tek nekoliko posjetitelja. Dok su se branitelji borili, dok su krvarili pojedini Hrvati su opljačkali sve što se opljačkati dalo. Podijelili su se u političke stranke, a ni jednoj od njih ne odgovaraju hrvatski branitelji. Jedan Čačić koji služi zatvorsku kaznu više je kod kuće, u Varaždinu, nego na robiji! Pune su psihijatarske ustanove hrvatskih branitelja. Ali, kako rekosmo, i groblja.   Bojimo se da smo se "za to borili", za tih dva metra na nekom vječnom počivalištu! Ako je tako, a jeste, onda – slava nam! Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)