Josip Jović: Slobodno ožeži po Vukovaru

Presuda Haaškoga suda šestorici Hrvata iz Herceg-Bosne kao sudionicima „udruženoga zločinačkog pothvata“, koji su, navodno, zajednički planirali i izveli Hrvatsko vijeće obrane Herceg-Bosne i vojno-politički vrh same Hrvatske, višestruko je tendenciozna i jednostrana. Iz presude se da zaključiti kako su Hrvati zlostavljali nenaoružane i nevine muslimanske civile iz čista mira, odnosno samo zato da bi ih potjerali i na očišćenom teritoriju osnovali neku svoju državu s krajnjom namjerom njezina pripajanja Hrvatskoj. Neupućeni promatrač ne može niti naslutiti kako je bila riječ o sukobu dviju vojski i o zločinima nad civilima i zarobljenicima počinjenima s obje strane, pri čemu nikome s te druge strane praktički nije suđeno. Vrhunac apsurda predstavlja interpretacija događaja u Srednjoj Bosni, u kojoj se kaže da je iseljavanje Hrvata s tog područja bilo posljedica naprosto borbi, a da se ovaj put ne kaže kojih i čijih borbi, i pod čijim su prijetnjama i napadima pobjegli. Štoviše, kaže se kako je njihovo preseljavanje bilo rezultat pritisaka HVO-a! Tako je ispalo da su Hrvati, kojih je bilo u Srednjoj Bosni deset puta manje nego protivnika i kojih je odatle nestalo blizu dvjesto tisuća, sami sebe potjerali. O uloz Hrvatske i njezinim namjerama časni se sud nije potrudio ništa podrobnije argumentirati ni dokazivati. Pljunuo je pa zalijepio. Spomnje se ta nesretna 1993., godina sukoba, ali ništa ni prije ni poslije toga, ni referendum ni priznanje ni Woshington ni Dayton ni Bihać ni ibjeglice ni naoružavanje ni liječenja ni Tuđman-Izetbegović-Demirelovi brojni razgovori i apeli da se ratni sukob zaustavi. Ništa, ni jedna okolnost koja bi upućivala na objektivnije sagledavanje prilika i odnosa. Nema ni opisa pojedinačne, konkretne, osobne odgovornosti ni jednog od osuđenih. Tek se kaže: mogli su znati za ovu ili onu krađu, silovanje, ubojstvo... Bilo je zločina pa netko za njih mora odgovarati, na unaprijed ispisanu odluku naknadno su unesena imena najviše pozicioniranih. Bošnjačko je vodstvo spremno i vrlo nekorektno instrumentaliziralo presudu za svoje aktualne političke prijepore i rasprave oko ustavnih promjena. Bakir Izetbegović, bošnjački član Predstaništva BiH, izjavljuje kako je to poruka onima koji traže hrvatski entitet. Iako, naravno, nije izvan pameti misliti kako je jedan od motiva ovakve presude upravo to, dakle ubijanje političke volje i konstitutivne pozicije Hrvata za račun dvojne podjele države, neumjesno je zbog počinjenih zločina dezavuirati demokratsko i legitimno pravo jednog naroda na ravnopravnost i samoopredijeljenje. Pogreške Hrvata iz BiH Ipak nije osuđen entitet, nego sredstvo kojim se on želio postići. Dvije su kardinalne pogreške napravili Hrvati susjedne države: prva je što su ušli u sukob s muslimanima, bez obzira na to tko ga je započeo i inicirao, a druga je što su odustali od svoje federalne jedinice i što se još uvijek ne usuđuju o njoj otvoreno govoriti. Kao sol ili melem, već kako se uzme, na ranu došla je jedna druga presuda dan poslije. Haaški je sud oslobodio Frenkija Simatovića i Jovicu Stanišića, glavne organizatore i izvršitelje najtežih zločina u BiH i Hrvatskoj, najbliže Miloševićeve suradnike, nadređene čak i „crvenim beretkama“ i oštrim bajunetama zloglasnog Željka Ražnatovića Arkana. Sol zbog nepravde, melem zbog spoznaje, koja oslobađa, da od takvog suda i nismo mogli ništa očekivati. Sada doslovno više nema nikoga tko se ne slaže s tim kako je riječ o političkom sudu. Ovdje nije bila dovoljna zapovjedna odgovornost, a pojedinačna se tobože nije mogla utvrditi. U vrijeme zauzimanja Vukovara bili su u tom gradu, ali se ne zna što su tamo radili, nešto su razgovarali, ali se ne zna o čemu!? Kad se sve zbroji i oduzme, ispada da je Hrvatska bila jedini agresor, a da Srbija to nije bila. Nitko, naime, iz vojnopolitičkog vrha Srbije i JNA nije osuđen, niti su zločini počinjeni s ove strane Drine dovedeni u vezu sa srbijanskom politikom . Ipak, suđenje državi Iz obrazloženja oslobađajuće presude dvojici visokih vojnoobavještajnih zapovjednika srpske vojske, kao i iz ranije presude Momčilu Perišiću, jasno proizilazi kako su Srbija, JNA i Slobodan Milošević krenuli u krvavi pohod uz prethodni dogovor s vanjskim centrima političke moći, istim onima koji diktiraju odluke Haaškoga suda. Samo što se nije računalo s otporom napadnutih. Također dan poslije, u Zagrebu su se sastali ministri vanjskih poslova Hrvatske i Velike Britanije, Vesna Pusić, koja je zajedno sa Stjepanom Mesićem bila najupornija u dokazivanju hrvatske agresorske politike prema Bosni i Hercegovini, i William Hague. Zanimljivo, njihova su mišljenja podudarna. I jedno i drugo ne žele komentirati odluke Tribunala, a jedno i drugo će poštovati sve što on odluči. Još za vrijeme Carle del Ponte, kada su i ispisane sve optužnice, bila je uočljiva istovjetnost stavova Tužiteljstva i britanske diplomacije. Istovremeno, naša je ministrica još jednom izrazila snažnu potpru naporima „zemalja regija“ na putu prema Europskoj uniji. Teško je, nakon svega i unatoč ohrabrujućoj ocjeni Zorana Milanovića kako haaška ocjena hrvatske uloge u bosanskohercegovačkom ratu ne odgovara stvarnosti, očekivati neku radikalno drukčiju politiku prema Hrvatima u BiH, kao i aktivniju ulogu u osporavanju prvostupanjske presude, što bi, dakako, bilo u prvorazrednom interesu same države. Makar i u Statutu Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju piše kako se ne sudi državama, u našem je slučaju očito napravljen opasan, neizravan presedan. Josip Jović Izvorini vijest možete pogledati  OVDJE