Tko dolazi nakon Zorana Milanovića?

Andrea Zlatar-Violić, Željko Jovanović etc. uglavnom su zalutali u Vladine kabinete, praveći samo probleme. Odgovoran je premijer i za to što se Vlada po crti njegove osobne (in)kompetencije iscrpljuje na ideološkim temama (ćirilica, tajne službe, spolni odgoj) zanemarujući životne probleme građana (ona njemu desno sjedeća čak će izjaviti kako se Vlada ni ne treba baviti privredom), odgovoran je za strogo stranačke kriterije u odabiru vodećih ljudi javnih poduzeća, kao i za plasiranje državnog novca u propalu privatnu banku radi pokrića Čačićevih poslova.
Milanović je postao žrtvom vlastitog narcizma, autistički odbacujući svaku sugestiju, svaku kritiku i svaki savjet, što sve više eskalira što ga više napadaju i što se mora sve žešće braniti.
Uglavnom, opće je uvjerenje i raspoloženje kako se od ove Vlade i njezina prvog ministra nema što očekivati i kako je najbolje da odstupe što prije. Međutim, oni neće odstupiti. Izdržat će do kraja mandata po inerciji izbornih rezultata i stranačke hijerarhije. To će vrijeme brzo proći i narod će se opet naći pred dilemom kome dati povjerenje. SDP može ponovno osvojiti izbore, ali samo pod uvjetom da za lidera istakne neko novo lice koje će znati odgovoriti na probleme nacije.
Za sada se ono ne vidi i teško da će se i pojaviti s obzirom na sto puta potvrđeno pravilo da tikva ide na vodu dok se razbije. Ono će se, naime, pojaviti tek kad i ako SDP izgubi izbore.
Jesu li HDZ i Tomislav Karamarko spremni preuzeti vlast i hoće li prije toga zadobiti većinsko povjerenje birača? Rejting se stranci, po nekim istraživanjima, lagano penje, iako sam predsjednik navodno ostaje najnepopularnijim političarom, no još više o rejtingu govore dobri rezultati lokalnih izbora i onih za Europski parlament. Na ruku joj ide i vrijeme u kojemu će se tražiti bilo kakve promjene i u kojemu će grijesi Sanaderova HDZ-a biti zaboravljeni.
Karamarko radi dobar posao okupljajući sve stranke desnice, a još bi bolji posao bio okupljati i ugledne nezavisne pojedince izvan stranaka, razumije se, sličnih političkih pogleda. Previše je oko njega potrošenih imena, a od novih tek su se snažno afirmirali Davor Stier i Andrej Plenković, s tim što prvi djeluje uvjerljivije, a drugi kao političar od zanata.
Drugi i treći put
Osim SDP-a i HDZ, postoji i onaj treći put. No, problem je što tih trećih putova ima puno i što se oni obično pokažu kao stranputice kojima malo tko gazi.
S velikima ambicijama izbore očekuje Milan Bandić, navodno podržan od HNS-a, IDS-a i samog Josipovića. Ali ovaj tip bez ideologije i dubljih uvjerenja, koji o sebi govori u trećem licu i koji nikada ne gleda u čovjeka s kojim se rukuje, opterećen korupcijskim aferama, odavno je izgubio povjerenje ljevice, a najnovijim pokroviteljstvom “Dana bratske ljubavi” i bedžom s Titovom slikom, i desnice. Obećavajuća je pojava dr. Milana Kujundžića i Hrvatske zore, čiji će uspjeh ovisiti i o tome kako će i s kim će HDZ odgovoriti na postavljena pitanja.












