Josip Jurčević: Perković i Mustač mogu prouzročiti pravosudno-politički pomor upravljačke elite u Hrvatskoj

  Dio hrvatskih medija posljednjih nekoliko mjeseci sve otvorenije ukazuje na niz međusobnih poveznica između slučaja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, koji u njemačkom zatvoru čekaju suđenje za ubojstvo Stjepana Đurekovića, i djela hrvatske političko gospodarske-elite stasale u vrijeme Jugoslavije i vladavine svemoćnog Saveza komunista. Jedna od tih poveznica je svakako INA – strateško poduzeće preko koga su se u prošlosti, kao i danas, lomila mnoga koplja. Od Brozovih, Špiljakovih, Bakarićevih interesa, preko interesa „komunističke zlatne mladeži“ početkom devedesetih i interesa Mesićevog i Sanaderovog kruga nakon 2000., pa do interesa kruga oko Slavka Linića u vrijeme Ivice Račana i danas. Mnogi su skloni vjerovanju kako se nevidljiva upravljačka ruka koja je cijelo razdoblje „skrbila“ o Ini nije mijenjala više od pola stoljeća. Jedan od zagovornika takvih tvrdnji je i poznati hrvatski povjesničar i publicista, prof. dr. sc. Josipom Jurčevićem, autor knjige “Slučaj Perković - spašavanje zločinačke budućnosti”, koji smatra da je INA u vrijeme Jugoslavije korištena za izvlačenje novca u inozemstvo, što je bilo zanimanje privilegiranih potomaka tadašnjih komunističkih moćnika – uključujući i djecu Josipa Broza i Mike Špiljaka. Ina bila i ostala igračka u rukama 'zlatne djece komunizma' -Ina je nastala prije pola stoljeća spajanjem nekoliko poduzeća, te je vrlo brzo postala strateško poduzeće ne samo Hrvatske nego i Jugoslavije. Isto tako, Ina je vrlo brzo širila svoje petrokemijsko i drugo poslovanje, a društveni novac koji se u njoj vrtio bio je golem. Stoga su svi klanovi koji se proteklih pola stoljeća rotiraju na vlasti u Hrvatskoj koristili Inu kao glavni objekt i sredstvo za organiziranu pljačku najvećih razmjera. Inom su harala i “zlatna deca komunizma”; Titov sin Mišo, Vanja Špiljak i slični – navodi Jurčević. Problem je, po Jurčevićevom tumačenju, kulminirao u razdoblju nakon smrti Josipa Broza, kada je dio tadašnjeg partijskog vrha pokušao raščistiti sa nekontroliranim „odlivom deviza prema Londonu i drugim financijskim oazama“. - Početkom 1980-ih, savezni je partijski vrh pokrenuo istragu o kriminalu u Ini, a to je vodilo prema sinu Mike Špiljka, Vanji. Stoga je Špiljak odlučio da se likvidira Stjepana Đurekovića i na njega svali svu krivnju za kriminal u Ini. Međutim, drugi pripadnici partijskog vrha u Hrvatskoj nisu bili za likvidaciju, nego za suđenje, što je bilo još opasnije za klan Špiljak – ističe Jurčević. Vjerovanja je da je Stjepana Đurekovića, koji je i sam bio pripadnik tih struktura, na odlazak navela kombinatorika čelnika UDBA-e, a sve kako bi se zataškala čitava situacija i žrtvovalo Đurekovića -Stoga, Špiljak pokreće Mustača i Perkovića koji u velikoj kombinaciji navode Đurekovića na bijeg u Njemačku i od njega proizvode velikog političkog protivnika jugokomunističkog režima, što je bio razlog da se na saveznoj razini donese odluka o pogubljenju Đurekovića, koje je izvršila tajna služba izvodeći filmski složenu operaciju kodnog naziva “Dunav” – tvrdi Jurčević, koji je cijeli ovaj proces rekonstruirao u svojoj knjizi “Slučaj Perković - spašavanje zločinačke budućnosti”. Naručitelj Đurekovićevog ubojstva lociran u Špiljakovom krugu Prema Jurčeviću, ova se operacija nije mogla izvesti bez Mike Špiljaka, koji je nakon smrti Vladimira Bakarića (1983.) postao daleko najmoćnija osoba u Hrvatskoj. -Tada je Špiljak bio i predsjednik saveznog Predsjedništva, što znači da je bio formalno najmoćnija osoba i u Jugoslaviji. Na tom je položaju automatizmom bio i član saveznog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, te je izravno sudjelovao u donošenju odluke o likvidaciji Đurekovića – smatra Jurčević, te ističe kako su sve ovo razlozi koji su naveli njemačko pravosuđe da naručitelja ubojstva sasvim utemeljeno pronađu u osobama i klanu Mike Špiljka. Jurčević smatra da je Špiljakov klan, zahvaljujući činjenici da je bio na vlasti sve do uspostave višestranačja, te Tuđmanovoj politici pomirbe i agresiji na tek proglašenu Republiku Hrvatsku, uspješno penetrirao u sve pore neovisne Hrvatske. - Osim ubojstva Đurekovića, Špiljak je 1983. detronizirao i Pavla Gažija, moćnog ministra milicije u Hrvatskoj, koji je, sa saveznim zaleđem, provodio istragu o Ini. Tako je klan Špiljak učvrstio svoju moć i spreman dočekao uspostavu samostalne Hrvatske, u koju se duboko penetrirao sa svojim ideološkim i kriminalnim modelom. Ono što nas sada najviše treba zabrinjavati je činjenica da su Vanja Špiljak i ostali nakon 1990. u mnogo većoj mjeri nastavili pustošenje našeg zajedničkog hrvatskog novca iz Ine – navodi Jurčević, ističući kako su ostaci Špiljakove strukture koji su zadržali sveukupni nadzor nad gospodarstvom u tek stvorenoj i ratom ugroženoj hrvatskoj Državi sličan model primjenjivali i u ostalim javnim poduzećima. Stoga Jurčević smatra da upravo u tom krugu treba tražiti i ključne uzroke i protagoniste nekih događaja od 1983. do danas, što je ujedno i jasan pokazatelj zbog čega su se njemačko pravosuđe, ali i aktualna vlast u Hrvatskoj, toliko fokusirali na situaciju oko Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, dvojca kome je svakako poznata većina tajni koje taj interesni krug skriva. -Preko slučaja Đureković može lako saznati olovna pozadina događanja u Hrvatskoj tijekom posljednjih deset godina Jugoslavije, te način na koji se komunistička struktura preselila i do sada održala na položajima moći u samostalnoj hrvatskoj državi – uvjeren je Jurčević. Korupcijska hobotnica i "pranje" novca Uvjeren je da su upravo Perković i Mustač najbolji poznavatelji korupcijske hobotnice. - Mustač, Perković i njihovi suradnici raspolažu pravosudno i politički ubitačnim podacima o svim vrstama dugogodišnje korupcije i organiziranog kriminala u koji su umrežene brojne najistaknutije osobe političkog, gospodarskog, pravosudnog, medijskog i drugačijeg institucijskog života u Jugoslaviji i Hrvatskoj. Ukoliko ti podaci budu izneseni, a to sam naveo i u svojoj knjizi, nastao bi pravosudni i politički pomor upravljačke strukture u Hrvatskoj. Dakle, ne štite oni Mustača i Perkovića, nego štite tajne o sebi i svojim nedjelima, pa su stoga prisiljeni učiniti doslovno sve da Mustač i Perković ne progovore, bilo na neutralnom terenu u Njemačkoj, bilo pod nekim drugačijim pritiscima – izričit je Jurčević. Bit cijele ove priče nalazi se u novcu iznesenom iz Hrvatske u posljednjih tridesetak godina. - Sustavno pljačkani novac iz Hrvatske uglavnom odlazi u svjetske tzv. porezne rajeve koji se ne nalaze samo na otocima egzotičnih naziva nego i u SAD-u, V. Britaniji, Švicarskoj itd. Prema podacima koje je objavila CIA, do 2012. iz Hrvatske je izneseno 23,5 milijarde dolara opljačkanog novca, a taj iznos nije ni približno konačan – naveo je Jurčević. Javna je tajna da se taj novac, preko različitih oblika investicija i zaduženja, vraća u Hrvatsku i ostale države nastale raspadom Jugoslavije. -Prema svjedočanstvima upućenih, velike količine opljačkanog i “opranog” hrvatskog novca vraćaju se u Hrvatsku kroz niz različitih investicija i zaduženja, uz visoke kamate i pod mimikrijom različitih međunarodnih novčarskih institucija. Dakle, najprije smo opljačkani, a potom se tim novcem u privatno-javnom partnerstvu rasprodaju ostala naša nacionalna bogatstva, te mi to još i vraćamo s visokim kamatama pretvarajući buduće naraštaje u dužničko roblje – tvrdi Jurčević. Na koncu je ukazao i na opasnost urušavanja hrvatske suverenosti. -Ukoliko se ovi procesi i dalje nastave, a hrvatski građani ostanu i nadalje pasivni promatrači, onda je razumljivo da neće biti ništa od hrvatske suverenosti, a suverenost znači upravljati, gospodariti na svojem prostoru – zaključio je Jurčević. R.Horvat/HRsvijet Izvorni članak pogledajte OVDJE