Koliko je dokaza nekome potrebno da se zabrani proslava tzv “Dana ustanka naroda Hrvatske” u Srbu?
· 6 min čitanja
Pronađeno 19 skeleta od čega 10 dječji lubanja-akteri famoznog ustanka u Srbu likvidirali 37 članova obitelji Ivezić ( 10 djece živo bačeno u jamu duboku 20 metara)
Međutim, povijesna istina, strogo čuvana od javnosti punih 75 godina, unatoč tome što je jama otvora 80 x 60 cm bila zazidana 1966. godine kako bi se prikrio zločin, napokon je bez velikih nepoznanica izišla na vidjelo i bacila na krivotvoriteljsko smetlište tobožnji »partizanski ustanak« u Srbu. Koliko god to bolno bilo za sadašnje SDP čelništvo, antifašističke i druge nevladine udruge, temeljem dosadašnjih znanstvenih istraživanja i svjedočenja potomaka žrtava, riječ je o stravičnom zločinu nad nevinim hrvatskim žrtvama – obiteljima iz zaseoka Ivezići koji su pobijeni tijekom tzv. ustanka u Srbu. Ono je tada potpuno opljačkano i spaljeno, a ubijeno je 37 osoba, među kojima 18 djece u dobi od tri do 18 godina. U jamu su bačene i trudnice, a spasila su se samo dvojica mladića i jedna djevojka.
[caption id="attachment_2389" align="alignright" width="220"] Otvor jame na Dabinom vrhu koja je duboka 20 metara kroz koju su živi bacani djeca, žene i muškarci[/caption]
Inače, u ovom kraju istočne Like Hrvati su praktički nestali, iščezli. Nedvojbeno i zaslugom tzv. “ustanika” iz srpnja 1941. godine. Primjerice, župa Boričevac prije 75 godina brojila je 2.000 hrvatskih mještana, no nakon ljeta 1941. hrvatski živalj je doslovce nestao. Selo je posve uništeno i spaljeno, zauvijek je nestalo s topografije tog područja.
I ovom ekshumacijom na vidjelo izlazi istina o ustaničkom, zapravo četničko-partizanskom teroru iz 1941. godine kada se s tih područja hrvatsko stanovništvo nakon brojnih pokolja moralo iseliti. Tko nije izbjegao teško bi izvukao živu glavu. U tim krajevima popis zločina nad Hrvatima je užasan…
Imena žrtava objavljena su u knjizi Josipa Pavičića »Dossier Boričevac«:
Ika Ivezić r. 1876., Marija Ivezić r. 1914., Jelena Ivezić r. 1937., Dane Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. Markovinovć r. 1906., Marija Ivezić r. 1933., Manda Ivezić r. 1936., Jure Ivezić r. 1938., Luk Ivezić r. 1859., Mara Ivezić r. 1899., Boja Ivezić r. Beronjić r. 1862., Dane Ivezić r. 1909., Boja Ivezić r. 1898., Jelka Ivezić r. 1923., Jure Ivezić r. 1929., Ana Ivezić r. 1923., Ika Ivezić r. 1934., Mara Ivezić r. 1923., Jela Ivezić r. 1927., Lukica Ivezić r. 1929. Kaja Ivezić r. 1932., Ana Ivezić r. 1934., Ika Ivezić r. 1865., Mićo Ivezić r. 1926., Stjepan Ivezić r. 1929., Pero Ivezić r. 1932., Luka Ivezić r. 1935., Jakov Ivezić r. 1938., Nikola Nino Ivezić r. 1915., Marko Ivezić r. 1904., Josip Ivezić r. 1898., Mile Ivezić r. 1901., Ika Ivezić r. 1899., Mrko Ivezić r. 1866., Jure Ivezić r. 1898., Milan Ivezić Crni r. 1913. (»Naklada Pavičić«, Zagreb, 2012., str. 346.-348.).
Očito je iz popisa da je svih skupa Ivezića pobijeno točno 37. Budući da je iz jame na Dabinu vrhu izvađeno 19 žrtava, da ih je u Srpskome Klancu ubijeno sedam, preostalih 11 treba potražiti, najvjerojatnije, u jami Golubinki, u kojoj je također najavljeno iskapanje.
Nije teško doći i do imena odgovornih za taj zločin, barem po zapovjednoj odgovornosti, jer su četničko-partizansku pobunu u Srbu 27. srpnja 1941. zajednički vodili zapovjednici u novoosnovanoj četničkoj brigadi, koja je imala 1000 naoružanih četnika i 60 komunista partizana: Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus, Stevo Radenović i drugi, kao i zapovjednik partizanskoga odreda Đoko Jovanić, kasniji general JNA. Dakako, nitko od njih nikada nije odgovarao za monstruozni zločin, nego su uživali sve »prvoboračke« i »antifašističke« blagodati i povlastice!
Osim toga, brotnjanske se žrtve moraju promatrati u sklopu svih žrtava na širem području Donjega Lapca, Velikoga Bubnja, Boričevca i Brotnja, kojih je bilo više od 430, kao posljedica ustanka u Srbu.
Na kraju, nije li došlo vrijeme da se čelnici hrvatske države jasno odrede prema tim događajima i da se pokrene inicijativa za uklanjanje spomenika kojim se veliča bezobzirni zločin nad hrvatskim civilima, pogubljenima bez suda i presude?
Ekskluzivna izjava biskupa Mile Bogovića za Glas Koncila
Prekriti se sramom zbog slavljenja »prve puške« u Srbu
»Nije to bio ispad pojedinaca u naletu trenutačne mržnje i osvete, nego odavna smišljeni pakleni plan koji se počeo provoditi nakon prve puške koja je opalila u Srbu 27. srpnja 1941.«
»Zahvaljujem svima koji su se založili da dođe do istraživanja jame u koju su krajem srpnja 1941. bačeni ljudi iz sela Brotnje kraj Srba (Lapačka dolina) samo zato što su bili Hrvati i katolici. Imao sam priliku osobno nazočiti događaju kada su članovi Gorske službe za spašavanje slali iz dubine od 20 metara kosti bačenih u tu jamu prije 73 godine. Smeta mi što se dalje izbjegava jasno reći o čemu je tu riječ. Vrijeme je da se suočimo s okolnostima i uzrocima zašto je do toga došlo. Jama se nalazi na vrhu brda (Dabin vrh), teško je pristupačna zbog strmina i bespuća. Teško ju je naći i zbog toga što je njezin gornji otvor toliko uzak da se odraslijeg čovjeka jedva može progurati kroza nj. Sve te teškoće ubojice su svladale i progurale kroz to usko grotlo čovjeka po čovjeka da padne na dubinu od 20 metara. Na ostatcima izvučenih kostiju (ondje je nađeno 19 kostura, ali postoje još neotkrivene jame) ne vide se prostrjelne rane pa je pojačana sumnja, već iznesena u medijima, da su ljude bacali žive u jamu.
Kada se znade da je od tada pobijenih žitelja sela Brotnje njih 10 bilo ispod 10 godina – dakle djeca, morao je rezervoar mržnje i želje za ubijanjem biti doista pun. Iz Brotnje je tada ubijeno 37 ljudi – doslovno sve hrvatsko i katoličko što je ondje uhvaćeno. Stari guslar Luka (82 godine) morao je svojim guslanjem svemu dati obilježje slavlja.
Nije to bio, dakle, ispad pojedinaca u naletu trenutačne mržnje i osvete, nego odavna smišljeni pakleni plan koji se počeo provoditi nakon prve puške koja je opalila u Srbu 27. srpnja 1941., a nastavila uništavanjem Boričevca i drugih mjesta. Kakvi su to ‘viši’ ciljevi koji imaju tako zločinački uvod? Valja se nadati da će se hrvatska država jasnije odrediti prema takvim nedjelima i da će se prekriti sramom što se ondje tako dugo nastavilo slaviti prvu pušku u Srbu i njezine plodove pokolja hrvatskog puka u Lapačkoj dolini.«
Otvor jame na Dabinom vrhu koja je duboka 20 metara kroz koju su živi bacani djeca, žene i muškarci[/caption]
Očito je iz popisa da je svih skupa Ivezića pobijeno točno 37. Budući da je iz jame na Dabinu vrhu izvađeno 19 žrtava, da ih je u Srpskome Klancu ubijeno sedam, preostalih 11 treba potražiti, najvjerojatnije, u jami Golubinki, u kojoj je također najavljeno iskapanje.
Nije teško doći i do imena odgovornih za taj zločin, barem po zapovjednoj odgovornosti, jer su četničko-partizansku pobunu u Srbu 27. srpnja 1941. zajednički vodili zapovjednici u novoosnovanoj četničkoj brigadi, koja je imala 1000 naoružanih četnika i 60 komunista partizana: Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus, Stevo Radenović i drugi, kao i zapovjednik partizanskoga odreda Đoko Jovanić, kasniji general JNA. Dakako, nitko od njih nikada nije odgovarao za monstruozni zločin, nego su uživali sve »prvoboračke« i »antifašističke« blagodati i povlastice!
Osim toga, brotnjanske se žrtve moraju promatrati u sklopu svih žrtava na širem području Donjega Lapca, Velikoga Bubnja, Boričevca i Brotnja, kojih je bilo više od 430, kao posljedica ustanka u Srbu.
Na kraju, nije li došlo vrijeme da se čelnici hrvatske države jasno odrede prema tim događajima i da se pokrene inicijativa za uklanjanje spomenika kojim se veliča bezobzirni zločin nad hrvatskim civilima, pogubljenima bez suda i presude?
Ekskluzivna izjava biskupa Mile Bogovića za Glas Koncila
Prekriti se sramom zbog slavljenja »prve puške« u Srbu
»Nije to bio ispad pojedinaca u naletu trenutačne mržnje i osvete, nego odavna smišljeni pakleni plan koji se počeo provoditi nakon prve puške koja je opalila u Srbu 27. srpnja 1941.«
»Zahvaljujem svima koji su se založili da dođe do istraživanja jame u koju su krajem srpnja 1941. bačeni ljudi iz sela Brotnje kraj Srba (Lapačka dolina) samo zato što su bili Hrvati i katolici. Imao sam priliku osobno nazočiti događaju kada su članovi Gorske službe za spašavanje slali iz dubine od 20 metara kosti bačenih u tu jamu prije 73 godine. Smeta mi što se dalje izbjegava jasno reći o čemu je tu riječ. Vrijeme je da se suočimo s okolnostima i uzrocima zašto je do toga došlo. Jama se nalazi na vrhu brda (Dabin vrh), teško je pristupačna zbog strmina i bespuća. Teško ju je naći i zbog toga što je njezin gornji otvor toliko uzak da se odraslijeg čovjeka jedva može progurati kroza nj. Sve te teškoće ubojice su svladale i progurale kroz to usko grotlo čovjeka po čovjeka da padne na dubinu od 20 metara. Na ostatcima izvučenih kostiju (ondje je nađeno 19 kostura, ali postoje još neotkrivene jame) ne vide se prostrjelne rane pa je pojačana sumnja, već iznesena u medijima, da su ljude bacali žive u jamu.
Kada se znade da je od tada pobijenih žitelja sela Brotnje njih 10 bilo ispod 10 godina – dakle djeca, morao je rezervoar mržnje i želje za ubijanjem biti doista pun. Iz Brotnje je tada ubijeno 37 ljudi – doslovno sve hrvatsko i katoličko što je ondje uhvaćeno. Stari guslar Luka (82 godine) morao je svojim guslanjem svemu dati obilježje slavlja.
Nije to bio, dakle, ispad pojedinaca u naletu trenutačne mržnje i osvete, nego odavna smišljeni pakleni plan koji se počeo provoditi nakon prve puške koja je opalila u Srbu 27. srpnja 1941., a nastavila uništavanjem Boričevca i drugih mjesta. Kakvi su to ‘viši’ ciljevi koji imaju tako zločinački uvod? Valja se nadati da će se hrvatska država jasnije odrediti prema takvim nedjelima i da će se prekriti sramom što se ondje tako dugo nastavilo slaviti prvu pušku u Srbu i njezine plodove pokolja hrvatskog puka u Lapačkoj dolini.«
