KROZ SRPSKE KONCENTRACIJSKE LOGORE PROŠLO JE 30 TISUĆA HRVATA OD TOGA 500 DJECE
KROZ SRPSKE KONCENTRACIJSKE LOGORE PROŠLO JE 30 TISUĆA HRVATA OD TOGA 500 DJECE, A DRŽAVNI VRH NEMA ODGOVORE NA LAŽI IZ SRBIJE
O logoru u Jasenovcu zadnjih je godina napisano i rečeno više nego o čitavom Domovinskom ratu, dok su partizanske žrtve, poglavito nakon II. svjetskog rata, od Bleiburga, Hude jame, Jazovke, Macelja, pa sve do Makedonije „komplicirano“ pitanje, kako za neke tzv. povjesničare tako i za one koji su već odavno trebali istražiti što se to stvarno dogodilo, u vrijeme Tita i partije
Napisao: Mladen Pavković
Kad su u pitanju ratni zločini agresora na Republiku Hrvatsku u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata neprestano se ponavlja da iznimno velika većina zločinaca još nije odgovarala. S obzirom da vrijeme čini svoje, prema svemu sudeći i ne će, iako je bilo dovoljno vremena (i svjedoka!) da ih se optuži i osudi.
Pravda je spora, ali dostižna u ovom slučaju, na žalost, ne važi!
S druge pak strane čitamo da se hrvatski branitelji i dalje progone, da ih se osuđuje na drastične kazne i da za njih nema pomilovanja.
Razoreni hrvatski gradovi i mjesta, među kojima su bolnice, katolička svetišta, škole, dječji vrtići, muzeji i brojni drugi objekti, od Vukovara, Škabrnje, Voćina, Saborskog pa do Zadra i Dubrovnika, sve više padaju u „drugi plan“ ili bolje rečeno o njima se govori i piše tek jedan dan, u vrijeme obljetnice. I to iz godine u godinu sve manje.
Kao da se čeka da umre i posljednji hrvatski branitelj, pa da se tek onda počne pisati „istinska“ povijest Domovinskog rata.
Jadno i žalosno
A da bi se što manje govorilo i pisalo o strahotama kroz koje su prošli Hrvati, majstori svog zanata poput raznih pupovaca i sličnih namjerno, odnosno po zadatku okreću „pilu naopako“, tako da se mi danas više prepiremo oko pozdrava „Za dom spremni“ nego recimo pitanja – tko je razorio vukovarsku ratnu bolnicu?
O logoru u Jasenovcu zadnjih je godina napisano i rečeno više nego o čitavom Domovinskom ratu, dok su partizanske žrtve, poglavito nakon II. svjetskog rata, od Bleiburga, Hude jame, Jazovke, Macelja, pa sve do Makedonije „komplicirano“ pitanje, kako za neke tzv. povjesničare tako i za one koji su već odavno trebali istražiti što se to stvarno dogodilo, u vrijeme Tita i partije.
Inače, iznimno je jadno i žalosno što hrvatski državni politički vrh nema prave, jasne i učinkovite odgovore na laži i klevete koje neprestano stižu iz Srbije, kao primjerice da su „Hrvati ustaše“, „koljači“, da je blaženi kardinal Alojzije Stepinac ratni zločinac, pa čak do toga da smo nastavak nekakve fašističke države. Psihijatri bi, prije svih, trebali ustanoviti što je to u glavama ljudi koji tako govore i pišu?
U Beogradu su svojedobno bez ijednog pravovaljanog dokaza osudili hrvatskog branitelja Veljka Marića na drastičnu kaznu od čak 12 godine robije, (o tome sam objavio i knjigu s dokumentima(!) „Veljko Marić – nisam kriv“, ali koja je prošla bez naročitog odjeka), a mi smo bili „sretni“ što su nam omogućili da dio teške robije odsluži u hrvatskim zatvorima, umjesto da je po povratku iz Srbije odmah pušten na slobodu.
Nu, već je danas Veljko Marić neopravdano zaboravljen, a to se dogodilo ili će se dogoditi s hrvatskim junacima koji također trunu u hrvatskim zatvorima, od ratnih zapovjednika „Lore“, teško bolesnog Tomislava Merćepa, pa do ni krivog ni dužnog zamjenika hrvatskog generala Đure Brodarca (navodno su ga ubili u zatvoru?) Vlade Milankovića.
A kakvu su pak golgotu od hrvatskih tužitelja i sudova prošli general Branimir Glavaš ili Mihajlo Hrastov, dok pak o nizu tzv. malih (a velikih!), nepoznatih branitelja i ne govorimo?
Srpska agrsija i koncetracioni logori
Zanimljivo je da kod nas više medijskog prostora dobiju lažni i izdajnički nastrojeni pupovci nego obljetnice iz nedavne hrvatske ratne povijesti, kao što je – Dan sjećanja na zatočenike srpskih logora! Ova još jedna obljetnica (14. kolovoza) ponovno je bila marginalizirana ili prešućena. Što mladi znaju o tim i takvim događanjima? Znaju li da su Srbi, kao agresori, otvarali koncentracijske logore (mučilišta) u Nišu, Stajićevu, Begejcima, Beogradu, Sremskoj Mitrovici, Ovčari, Bučju, i u još mnogim drugim gradovima i mjestima, (čak i u Kninu!) kroz koje je prošlo 30 tisuća ljudi, među njima tri tisuće žena i 500 djece.
U razmjeni po načelu „svi za sve“ na temelju dogovora hrvatske i srpske strane na pregovorima u Budimpešti 14. kolovoza 1992., na slobodni teritorij Republike Hrvatske tada je pušteno 714 logoraša, hrvatskih branitelja i civila od kojih je najveći broj njih bio iz Vukovara i okolice.
Zahvaljujući pojedincima, poput prof. Danijela Rehaka, inače predsjednika Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, ta se tema relativno često, ali ipak nedovoljno „vrti“ u javnosti.
Rehak je podsjetio da su hrvatski građani tijekom velikosrpske agresije u Domovinskom ratu bili zatočeni u 70-tak srpskih logora u okupiranim dijelovima Hrvatske i Srbije, dok komisije UN-a imaju popis više od 400 logora na prostoru bivše Jugoslavije.
O tome je već davno trebao biti snimljen i hrvatski igrani film, ali ne, ta tema nije „zanimljiva“, a kako bi i bila kad je navodno dobar dio čuvara i zapovjednika (i njihove rodbine!) srpskih logora zaposlen i u najvišim hrvatskim državnim institucijama! T
