Marko Jurič: Strah je najopakija hrvatska bolest..!

U Hrvatskoj mora biološki izumrijeti cijeli naraštaj koji je zaražen strahom. Na scenu moraju stupiti političari koji neće klečati pred jugosrpskim ili nekim drugim gospodarima čim netko spomene Jasenovac ili NDH-a. Strah je bolest i to vrlo, vrlo zarazna bolest. Hrvatski je narod desetljećima bio izložen toj zarazi i zato danas teško pati od te bolesti. Kratko vrijeme, devedesetih, pojavio se jedan koji nije bolovao od straha i cijela se Hrvatska promijenila, oslobodila i u ratu pobijedila. Čim je nestao, strah je ponovo zavladao Hrvatskom. Sve ovo nakon njega je hibridna politika raznih jugoslavenskih ili srpskih političkih kmetova koji su tako dresirani, odgojeni i ne mogu se promijeniti pa biti nešto što nisu. Njihov je vrijednosni sustav temeljen na strahu od neposlušnosti ili nagradi za revno i okrutno služenje okupatorima hrvatskog naroda.

Slika današnje Hrvatske je identična onoj biblijskoj – nakon što je Mojsije izveo Izraelce iz egipatskog ropstva. Četrdeset su godina lutali pustinjom dok nije izumro naraštaj stasao u ropstvu, koji je zagovarao povratak u Egipat i nastavak robovanja. Sve je potpuno isto. Slika Jugoslavije je slika okrutnih Egipćana koji izrabljuju svoje robove Židove. I onda se pojavljuje Mojsije kojeg je faraonova obitelj odgojila kao slobodnog čovjeka pa zato taj Mojsije nije u sebi imao ucijepljen strah. Tuđman je mladost i zrelost prošao kao čovjek vladajućeg sustava. Zato ga je strah zaobišao. Izlazak iz ropstva i spektakularna ratna pobjeda su podjednako čudesne u oba primjera. Međutim, nakon izlaska i dolaska u pustinju bune se protivnici slobode, jer sloboda pretpostavlja odgovornost, a odgovornost je intelektualno zahtjevna. Takva vrsta zahtjeva je potpuna novost i nepoznanica dojučerašnjim egipatskim robovima kao i hrvatskom intelektualnom kmetstvu stasalom u Jugoslaviji na vrijednosnim sustavima cinkarenja, bratstva i jedinstva, štafetama, jasenovačkom mitu, nekritičkom sotoniziranju NDH-a ili svega što ima nacionalni hrvatski predznak. Čim je Mojsije otišao s Bogom porazgovarati i primiti Zakon, narod mu se pobunio, potaknut upravo onima koji su bili visokopozicionirani u egipatskoj, ropskoj hijerarhiji. Stvorili su novo božanstvo od zlata i predali se pijančevanju i razvratu. Tuđman se, doduše, nije vratio nakon što ga je Bog pozvao, ali narod mu dalje luta pustinjom okrenut raznim božanstvima, orgijanjima i dalje zaražen strahom. Izraelcima je s neba padala hrana, odnosno mana, a Hrvatima padaju krediti i održavaju ih na životu. Mogli bi i dalje nabrajati niz sličnosti koje su možda sasvim slučajne pa cijelu ovu poredbu dovode u pitanje, ali su toliko uočljive i poučne pa ih vrijedi navesti jer biblijske relacije kao civilizacijski modeli do danas nisu demantirane. Presudno je uočiti taj strah koji je prožeo naraštaje Hrvata odraslih u Jugoslaviji. Nakon Drugog sv. rata sve što je odisalo patriotizmom bilo je likvidirano ili teško maltretirano i natjerano u pečalbu. Preživio je onaj ‘mekši’ dio naroda koji nije bio spreman na pobunu i onaj koji je za nagradu bio spreman na suradnju s jugosrpskim okupatorima. U roditeljskoj se kući jedno šaptalo, a u javnosti drugo govorilo. Kriva riječ, pjesma, knjiga, ideja, misao odmah bi doveli do brutalne represije s dugoročnim posljedicama za cijelu obitelj. Bila je to sveobuhvatna kontaminacija hrvatskog naroda strahom. Vrijeme je prolazilo, dolazili su novi naraštaji, ali od straha bolesni roditelji podižu i djecu zaraženu strahom. Koliko je taj strah dubinski ukorijenjen u Hrvata vidljivo je čak i u preambuli Ustava koja je pisana u vrijeme Tuđmana. Čak je i tada, u istinski slobodnoj Hrvatskoj, strah određivao državnu političku misao. U izvorišnim osnovama uz ostalo stoji kako je pravo hrvatskog naroda na državu temeljeno i na odlukama ZAVNOH-a, a ‘nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.)’. Dakle, Hrvatska u preambuli Ustava ima i definiciju nečega što ona nije, na čemu se ona ne temelji i čega se naglašeno odriče. Zašto? Zašto hrvatska država ima potrebu pisati u svom Ustavu što ona nije? Takve se definicije ne stavljaju u ustave jer bi po logici stvari mogao biti dugačak popis onoga što neka država nije i na čemu se ona ne temelji. Ovakav rukopis je rukopis straha. Straha da ne bi možda netko mogao uzviknuti ‘pa vi ste ustaška država’. Ustavna ekstenzija odricanja od NDH-a je jasan indikator koliko su mozgovi hrvatskih intelektualaca oktroirani nekakvom obavezom izvikivanja nacionalne ‘mea culpa’ interpunkcije. Ona je znakovno nevidljiva, ali se osjeća u svakoj rečenici kada se pokušava braniti pravo hrvatskog naroda na državu. To je posljedica ispiranja mozgova naraštajima s nekakvima jasenovcima, nekakvim čudnim slikama ustaških koljača koji pile glave, a što smo kao djeca morali gledati u udžbenicima povijesti. Taj iskonski strah hrvatskih intelektualaca od bilo kakve nacionalističke, a kamo li ustaške stigme je evoluirao u bazični instinkt preživljavanja pa čak do čuvanja od životne pogibelji. Kad god mi u emisiju dođu neki naši povjesničari ili političari pa krene priča o pravu Hrvata na državu uvijek se dotični prethodno u dugom uvodu ispričavaju i ograđuju od NDH. To je strašan fenomen tog destruktivnog nacionalnog kompleksa. Nije to samo slučaj u nabrajanju nekih povijesnih datuma. Primjerice u Ustavu su poimence pobrojane čak i 22 nacionalne manjine koje su uz hrvatski narod nositelji suvereniteta državnosti. Zašto? Naime u Ustavu SR Hrvatske nositelji suvereniteta su bili hrvatski i srpski narod u Hrvatskoj. Oduzimanjem konstitutivnosti, Srbima se htio dati ustupak spominjanjem, ali kako ih se ne bi pojedinačno spomenulo nađeno je kompromisno rješenje pa je uz Srbe navedena još 21 etnička zajednica. To je pomalo komično jer u Hrvatskoj žive i neke etničke zajednice koje Ustav ne spominje pa bi se one teoretski mogle smatrati diskriminiranim. Međutim, taj ustavni ustupak Srbima je jednako bio posljedica straha, odnosno političkih kalkulacija. Ako je tako pisala Tuđmanova administracija, jasniji je beskrajan nizu ljigavih kukavičluka pa i veleizdaja kasnijih administracija kojima su upravljali ljudi oboljeli od straha. Čini se da će u Hrvatskoj morati biološki izumrijeti cijeli naraštaj koji je kontaminiran strahom. Baš kao što je bio i slučaj s Židovima u njihovom 40-godišnjem lutanju pustinjom. Tek će onda na scenu stupiti političari slobodni od potrebe da kleče pred jugosrpskim ili nekim drugim gospodarima i posipaju se pepelom čim netko spomene Jasenovac ili NDH-a. Tek tada će, kada Hrvati pregaze metaforički rijeku Jordan ili pojmovno Rubikon, započeti razdoblje stvarne državotvornosti. Tada će neki novi, slobodni pisci, preambulu Ustava rasteretiti od navedenih fusnota straha. Biti će to simbolička gesta koja će značiti da su Hrvati konačno postali slobodni ljudi, prije svega slobodni od straha. Ali za prelazak Jordana najprije se mora pojaviti Jošua. On se jedini nije bojao tih ‘nepobjedivih divova koji su vladali obećanom zemljom’, a kako su ih neki Židovi vidjeli u svojem pogledu bolesnom od straha. Predsjednik Tuđman je više puta isticao potrebu duhovne obnove hrvatskog naroda. Upravo ta duhovna obnova, boj i osvajanje koje slijedi jest hrvatska obećana zemlja. Gdje se to točno nalazi, sačekajmo još malo dok se ne pojavi Jošua.