Matko Marušić: ‘Zašto Hrvatska ne može iskorijeniti korupciju?’

Posljednjih dana svjedočimo otkriću nove „afere Janaf“. Glavni protagonist afere je bivši direktor Janafa Dragan Kovačević u čiji su „Klub“ zalazili brojni akteri javnoga života od kojih se neke može označiti i kao pripadnike onoga što se kolokvijalno naziva dubokom državom. Prije toga razotkrivena je „afera Rimac“, a u godina prije niz kriminalno-koruptivnih afera. Empirija pokazuje je da većina aktera ranije razotkrivenih afera i danas na slobodi, a da im protupravno stečena imovina nije oduzeta što stvara jednu atmosferu nekažnjivosti i šalje poruku da se lopovluk isplati. Tamo gdje je i došlo do pravomoćnih presuda kazna nije proporcionalna kriminalnim aktima što kriminalcima daje ohrabrenje. U aktualnoj aferi čini se da su prvi put „nagaženi“ i pojedini pripadnici duboke države što stvara očitu nervozu u tim krugovima.

Ovu temu za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentirao je dr.sc. Matko Marušić.

Za detaljan i argumentiran odgovor na pitanje zašto je korupcija toliko raširena u Hrvatskoj i zašto se ne može iskorijeniti trebalo bi mnogo prostora – za povijest, podatke, brojeve i objašnjenja. Zato ću ovdje samo naznačiti glavne teme: treba razumjeti podrijetlo i razloge naše korupcije, treba je sagledati objektivno i treba dobro razmisliti kako se s njom suočiti.

Korupcija u Hrvatskoj ima povijesne korijene

Korumpiranost hrvatskog društva ne proistječe iz nepoštenja ljudi, nego iz politike i kulture življenja koje smo prošli kroz povijest. Korupcija je povijesni način življenja u Hrvatskoj. Ona je dio kulture. Tu kulturu mi nismo odabrali nego smo na nju natjerani.

1) Mržnja prema tuđinskim državama

Hrvati su stoljećima živjeli pod tuđinskim režimima i mrzili su države u kojima su živjeli. Prevara države bila je na neki način domoljubni čin. Otud današnje prevare s porezima i hladnokrvno otimanje i trošenje državnog novca.

2) Isključenost iz političkog života

U tim su režimima Hrvati bili potpuno isključeni iz političkog i javnog života i nisu ni znali (ni htjeli) da za državu trebaju brinuti i oni, tj. svi građani, a ne samo neki daleki i tuđi vlastodršci. Hrvatsku se voljelo kao neki nestvaran san, kao smisao života, cilj za koji vrijedi poginuti iako se ne će ostvariti. Tako je nastalo nepovjerenje prema vlasti i svakodnevna i konkretna nebriga za državu što se očituje nepoštivanjem zakona, sve do onih najmanjih, poput poštovanja pravila u prometu.

3) Nesmiljena tuđa administracija

Državna administracija bila je uvijek tuđa, neljubazna i neprijateljska, a neškolovani puk je nije uspijevao shvatiti ni kao sustav niti kao servis pa je od nje bježao i na svaki je način izbjegavao. Nastala je kultura vjerovanja da se ništa ne može postići legalno nego samo uz najveće napore i zaobilaznim putovima. Ljudi su se okrenuli privatnom snalaženju s pomoću veza i poznanstava, podmićivanja i zanemarivanja i najbanalnijih građanskih obveza poput legalizacije naslijeđene ili kupljene zemlje – iako im je ona bila vrlo važna.

4) Krijumčarenje kao gospodarska grana

Smještena na granicama velikih carstva koja su se razlikovala u razini civiliziranosti i koja su stalno ratovala, Hrvatska je svojemu stanovništvu uz granice otvarala mogućnosti trgovine, ali i krijumčarenja – što je odgovaralo nepoštivanju država s obje strane granice. S jedne strane Venecija a s druge Turska – zašto bi siromašni Hrvat zgažen između njih poštovao njihove zakone, granice i carine? Šverc je postao jedna moralno prihvaćena gospodarska grana.

5) Zaostalost i siromaštvo

Isključenost iz državnog sustava podržavala je zaostalost, a zaostalost je najsigurniji put u siromaštvo. Siromaštvo onemogućava izobrazbu i napredak, rađa zavist i gura u moralni i društveni nemoral. Prokletstvo siromaštva rađa nezadovoljstvo svime i svima, očaj koji otvara vrata bezakonju i svakom drugom društvenom zlu. Kako smo živjeli dobro smo i živi, dobro smo i moralni, domoljubni, marljivi i pošteni.

6) Glad, progoni, emigriranje

Ubijali su nas svi i svuda. Djeca su umirala od neishranjenosti, starci od gladi, žene od porođaja, muškarci od jada i muke. Emigriranje je postalo jedno od rješenja. Najprije se išlo u tuđe vojske, pa u tuđe rudnika, pa u tvornice, pa u hotele. Rađalo se mnogo djece, ali većina je našla ranu smrt ili emigraciju s neznanom sudbinom. Cijena života bila je mala, a cijena smrti nikakva. Bolji život i izobrazba običnom su puku bili nepoznati. Mislilo se samo o preživljenju do nove žetve ili uz novi dug, ili do nestanka u svijetu koji je bio nepoznat ali ga se nije moglo zamisliti gorim od onoga u kojemu se živjelo.

Tko je korumpiran?

Svi smo korumpirani, jer je to dio naše kulturne povijesti. I oni najglasniji kritičari korupcije nisu manje korumpirani od onih koje optužuju za korupciju. Svatko svakoga optužuje za korupciju i svi su u pravu, osim što ne optužuju i sami sebe. Mi smo ti koji policajcu nudimo novac da nam ne napiše kaznu za prebrzu vožnju, mi tražimo tko će za nas intervenirati na sudu, mi tražimo veze da nam djeca polože ispite u školi, mi uzimamo lažna bolovanja i nezaslužene putne troškove i dnevnice, mi ne plaćamo poreze, mi švercamo, sitno ili krupno, nosimo darove unaprijed i unatrag – svi smo u tome. I razumljivo je da toliko govorimo o korupciji, da nas smeta i da želimo da nestane. Ali to se ne će dogoditi s figom u džepu: svaki onaj koji sebi daje za pravo govoriti o zlu korupcije prije svega sam mora biti čist od nje.

Stari Kinezi bili su u tome pošteniji, kako poručuje sljedeća prispodoba.

Dogovorilo se 13 kineskih mudraca da svaki donese vrč vina, da sve uliju u jedan veliki vrč i pijuckaju i mudruju. No jedan se mudrac sjetio da su vrčevi od gline i da drugi ne će vidjeti ako on donese i u zajednički vrč ulije vodu. A to je pomislio i drugi, i treći, i svih 13. Pa su ulili svoje vode u zajednički vrč i šutke pili vodu iz njega.

Može li se suzbiti korupcija?

Nikome se ne će svidjeti moj odgovor, a mnogi mi ne će ni povjerovati, ali moram reći da se korupcija ne može suzbiti. Razlozi tome su barem dva začarana kruga korupcije koja nitko ne može prekinuti. Štite ih zakoni, čak i ustav!

1) Prvi začarani krug: korupcija u pravosuđu

Prvi i najvažniji začarani krug čini korupcija u pravosuđu. Ne mogu reći da je ona veća nego u svim drugim strukama, ali sigurno je najštetnija. Jer upravo bi preko pravosuđa trebalo sustavno suzbijati i suzbiti korupciju. Ali ako su korumpirani upravo oni koji korupciju trebaju službeno, stručno i legalno suzbijati onda se ona ne može suzbiti; dapače razbuktava se i u narodu budi ogorčenje i malodušnost, jer ljudi shvate da pravdu ne mogu dobiti po pravu nego nekako drukčije.

No pravosuđe je potpuno nezavisan sustav, kao i treba biti, jer tako na pravedno suđenje nitko ne može utjecati. Dakle, tu se ne može za nečinjenje optužiti politiku (npr. vladu), jer ona na pravosuđe ne smije i ne može utjecati. A ako je pravosuđe korumpirano, onda je njegova korumpiranost zaštićena i ostavlja nas bez nade.

Zašto je pravosuđe korumpirano? Na to smo već odgovorili – svi smo mi djeca korupcije. Čovjek bi pomislio da korupciju u pravosuđu onda treba „udariti“ nekako posredno, „s boka“, naprimjer (što mene jako privlači) reformom pravnih fakulteta, tako da se studente otpočetka uči ne samo pravu, nego i pravednosti, disciplini i moralu. No tu je situacija još gora! Upravo pravni fakulteti prednjače u kršenju zakona i pravila! Upravo oni upisuju studente „ispod crte“, dakle one koji se nisu uspjeli upisati na osnovi rezultata na državnoj maturi. I to još otvoreno naplaćuju. Imaju (dobre) državne plaće, ali novac od upisa „ispod crte“ ne vraćaju državi, nego ga uzimaju sebi. Dok nisam otišao u mirovinu znao sam upisne kvote; u vrijeme premijerskoga mandata gđe Jadranke Kosor Pravni fakultet u Zagrebu upisivao je i više od dvije tisuće studenata, iako mu je „državna kvota“ bila oko 400. A kad je gđa Kosor pokušala uvesti prednost upisa djece branitelja digla se golema galama da time onemogućava primjeren rad fakulteta, „da studenti na predavanjima sjede na radijatorima“. Gledali smo to i na televiziji i – stvarno su neki sjedili na radijatorima. No zatajeno je da je državna kvota 400 studenata, napadala se (nisam siguran u brojeve koje navodim po sjećanju) kvota gđe Kosor od 400 braniteljske djece, i nije se nikad zbrojilo da je ukupno, u svim kategorijama, upisano dvije tisuće studenata!

2) Drugi začarani krug: korupcija u školstvu

To nas dovodi do drugoga začaranog kruga – korupcije na sveučilištima, koju nazivam „akademska korupcija“. Naime, Ministarstvo znanosti i visokog školstva propisuje veličine studentskih skupina za predavanja, seminare i vježbe i ta bi pravila trebali poštovati svi fakulteti, jer su napravljena na osnovi međunarodnih standarda, potreba za odgovarajućim kadrom („tržište rada“) i brojem nastavnika (predavaonica i opreme) na fakultetu. I tu postaje jasno što je sve prekršeno (upropašteno) kad se umjesto 400 studenata upiše njih 2.000. Kakva je nastava s 2.000 studenata ako su kapaciteti procijenjeni dostatnim za njih 400?

Ali nije upropaštena samo nastava, nego i mogućnost znanstvenoistraživačkog rada nastavnika, koji im je obveza i po kojemu se cijeni njihova vrijednost i određuju akademska napredovanja (dakle i visina plaća). No ni to nije kraj – tko malo bolje gleda vidi da uza sve to ti nastavnici rade i honorarno, na drugim fakultetima. Budući da nastavnici u takvom sustavu nikako ne mogu raditi vrijednu znanost, oni sami sebi snizuju kriterije za napredovanje. Na kraju su svi nastavnici sveučilišni profesori a svi studenti prije ili poslije diplomiraju, s tim da profesori uopće ne sudjeluju u međunarodnoj znanosti, a studenti znaju malo ili ništa. Nastaje „ravnoteža niske kvalitete“. Trik je u tome da su i sveučilišta nezavisna od politike i sama sebi određuju kriterije! Ministar znanosti Hrvoje Kraljević pokušao je to zlo ograničiti, ali ga je skupina profesora prava, u kojoj je bio i g. Ivo Josipović, tužila Ustavnom sudu koji je presudio da u ime autonomije sveučilišta fakulteti imaju pravo upisivati koliko god studenata žele i to im naplaćivati.

I sada se vratimo na početno pitanje: kako popraviti stanje u pravosuđu? Autonomna je njihova izobrazba i rad i – nema načina da se stvari poprave osim da ih poprave oni sami.

Godine 2008. stručnjaci Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) pregledali su hrvatska sveučilišta, sve su vidjeli i dali oko 70 preporuka za poboljšanja. Koliko ja znam, nije primijenjena ni jedna.

Kako ipak suzbiti korupciju?

Informatizacija i slična pomoćna sredstva ne mogu pomoći u suzbijanju korupcije. Ako ne postoje jasna pravila, hijerarhija, odgovornost, mogućnosti primjerenog sankcioniranja i – nadasve – međunarodni kriteriji vrsnoće – od takvih kozmetičkih mjera ne treba nadati se ničemu bitnom. Jedina nada je da nas Europska Unija (EU) natjera na bolji i pošteniji rad. Jaki argumenti protiv te nade su licemjerje i korumpiranost same EU te budalaštine koje se u EU guraju pod krinkom ljudskih prava, a koje su dosegle zabrinjavajuće razmjere. No neki utjecaj EU ipak se vidi, i ne samo u novcu: djelomično je provedeno oko 50% preporučenih reformi. Moguće je da će u stabilnoj EU, za 20 godina u Hrvatskoj biti manje korupcije.

* Profesor emeritus Matko Marušić, je ugledni hrvatski književnik i profesor na Medicinskom fakultetu. Objavio je preko 250 znanstvenih radova, od toga više od 190 u međunarodno indeksiranim časopisima te niz književničkih radova. Posljednja knjiga nosi naslov “Mi Hrvati” te u njoj opisuje stoljetnu čežnju za samostalnom i slobodnom državom. U razdoblju 1986.-1996. vodio je Laboratorij za kliničkolaboratorijsku dijagnostičku imunologiju u KBC Zagreb-Rebro. Bio je jedan od osnivača i voditelja akcije “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” za vrijeme Domovinskog rata.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.