11. studenoga 1991. Zločini srpske vojske – ‘Tuci sve što se miče u Dubrovniku!’

Pogođena je Minčeta, Sv. Ivana, stara gradska luka, Katedrala, Knežev dvor, Muzej Rupe, Jezuitska crkva, crkva Sv. Jakova u Višnjici, zavjetna crkva Sv. Spasa iz 1521., crkva Sv. Ilara na Boninovu, samostan Sv. Dominika, franjevački samostan Mala braća iz 1317., benediktinski samostan Sv. Jakova, dominikanski samostan Sv. Križa iz 1437. u Gružu. Stradali su i hoteli na Babinom Kuku, a granate su probile skloništa u kojima su bile izbjeglice. Pogođeni su i hoteli »Excelsior«, »Argentina«, »Tirena«. *Pogođen je i gorio hotel “Imperial”. Pogođena je “Atlasova” zgrada na Pilama.* Stotinjak plovila gorilo je u Gruškom zaljevu. S topovnjače se tuklo po Lokrumu. Iz teških minobacača pogođena je pekara »Orlando«. Srećom proizvodnja kruha je kasnila ali nije i stala. Razaranja su doživjeli i Sustjepan, Rožat, Stara i Nova Mokošica. Pitku vodu dobili su samo bolnica i pekara. Tijekom tog dana, u neprijateljskim napadima i granatiranju, poginule su 3 osobe, a veliki broj ih je ranjen. Promatračka misija Europske zajednice u Zagrebu zatražila je evakuaciju svojih članova iz Dubrovnika. Trojica promatrača izjavili su da žele ostati i dobrovoljno ocijeniti patnje s građanima Dubrovnika.

Na današnji dan, 11. studenog 1991. godine, tijekom topničkog napada na Dubrovnik, poginuo je Đuro Perak, koji se u Domovinski rat uključio dragovoljno 1. listopada 1991. U vrijeme intenzivnih napada na Dubrovnik, od 7. do 15. studenoga, tijekom kojih je tzv. JNA sa svojim snagama, TO Herceg Novi i Odred granične milicije Boka izvela napade kojima su, uz potporu artiljerije, mornarice i zrakoplovnih snaga, nastojali ovladati visovima iznad Grada, prema podacima Medicinskog centra tijekom ovih napada, kada je na Grad palo oko 6000 topničkih projektila. . . , poginulo je 15 civilnih osoba i 19 branitelja, dok je teže i lakše ozlijeđeno više od 120 osoba.

Na današnji dan, 11. studenoga 1991. godine, kao civilne žrtve u Domovinskom ratu na dubrovačkom području, poginuli su: Nikola Krijes, iz Dubrovnika, rođen 1921., Ivo Martinović, iz Martinovića, rođen 1915., i Andrija Rašica, iz Molunta. . . , rođen 1972. Na području Dubrovačko neretvanske županije tijekom Domovinskog rata poginulo je 92-oje civila, a od toga 15-toro djece do 18 godina starosti. Ukupan broj civilnih invalida Domovinskog rata broji više od 140 osoba, a među njima je 36 djece, koji su u vrijeme ranjavanja imali manje od 18 godina.

Na današnji dan, 11. studenoga 1991. godine, u 13 sati i 40 minuta, porukom koju je potpisao veleposlanik Mario Bondioli, Europska promatračka misija (EPM) javila je Križnom štabu Općine Dubrovnik (KŠOD) da je dobila čvrste upute: brod » Slavija « dobila je dozvolu da 12. XI. uplovi u Dubrovnik i da evakuira osoblje EPM s opremom i vozilima. Brod će prevesti samo članove i osoblje EPM i materijal Crvenoga križa. Stoga EPM od obiju strana traži potpuni prekid paljbe i maksimalnu kontrolu nad snajperistima od 6 sati pa dok se ne obavi ukrcaj. Od JNA je zatražila »pojašnjenje« da li brodom Dubrovnik mogu napustiti ranjenike, bolesnike, strane državljane, osobito država članica EZ. KŠOD na to je odgovorio kako mu je žao što promatrači moraju ići, jer su zbog toga civili, »a posebno žene i djeca, te stari i bolesni zapravo ostavljeni na milost i nemilost vojsci protiv koje su naši skoro goloruki branitelji rodili očajnički 50 dana, unutar kojih je područje grada Dubrovnika već 42 dana bez vode, struje nedostajućim količinama hrane«, te »da je njihov tisućljetni grad, biser svjetske kulturne baštine, izložen barbarskom razaranju, a oni genocidu«.

U jeku krize 11. studenoga, Izvršno vijeće Skupštine Općine Dubrovnik i Križni štab Općine Dubrovnik na naslove predsjednika i Vlade Republike Hrvatske poslali su alarmantno izvješće od deset točaka, uz dva predložena alternativna rješenja. KŠOD je sutradan ujutro pristao da se »Slavijom« 12. studenoga evakuiraju ranjenici, bolesnici, invalidi, trudnice, majke s djecom do 7 godina, osobe starije od 60 godina, djeca od 7 do 15 godina te osobe ženske bez obzira na godinu, ako nemaju radnu obvezu, te strani državljani (Poruke KŠOD Europskoj misiji u Dubrovniku i Komandi VPSB da potvrde kako je takav dogovor postignut između ambasadora Marija Bondiolija i viceadmirala Miodraga Jokića; 12. XI. 1991.).