Mister Good, tko je ovdje lud?

Ako nas je predsjednik vlade Orešković svojim neznanjem hrvatskog ispočetka nasmijavao, sada nas već iritira. Osobito dok tom svojom čudnom englesko-hrvatskom mješavinom govori o važnim državnim stvarima. Bilo je ''good, good'', cvrkuće naš premijer, a nama je od toga nekako ''bad, bad''. Dobro je. Zapravo, loše je, ali to je kao da je opet dobro. Bio sam se, naime, ponadao da će nakon promjene vlasti stvari krenuti na bolje, pa sam se uozbiljio, naoružao optimizmom, štoviše i sugestijama novoj vlasti što bi trebala činiti… Grozno, za kolumnista nema ništa gore od optimizma, pogubnije od podrške vlasti bez zadrške, a da i ne govorim o tomu kako su suhoparni tekstovi u kojima se slavi vlast. Dakle, Tim i njegov tim uspjeli su upasti u dobru staru hrvatsku kolotečinu, a tu materijala za smijeh uvijek ima na pretek. Ako nas je predsjednik vlade Orešković svojim neznanjem hrvatskog ispočetka nasmijavao, sada nas već iritira. Osobito dok tom svojom čudnom englesko-hrvatskom mješavinom govori o važnim državnim stvarima. Bilo je ''good, good'', cvrkuće naš premijer, a nama je od toga nekako ''bad, bad''. Naoko jednostavne stvari Tim ne uspijeva obaviti na zadovoljavajući način. Paradigmatičan primjer za to jest sedmotjedno razvlačenje oko smjene Lozančića s mjesta šefa SOA-e. Netko Oreškoviću mora objasniti da on nije doveden da rješava sigurnosna pitanja Hrvatske. Nego gospodarska! Ako to ne umije – a, sudeći po proračunu, nije se pokazao bogzna kako inventivnim – neka se onda lijepo zahvali. Inače, i najdobrohotniji mogli bi uskoro početi pitati: ''Mister Good, tko je ovdje lud!?'' Kad smo već kod proračuna, treba primijetiti da je najkarakterističnija crta proračunskih projekcija nepokolebljiva vjera europske fondove. Još od operetnih Sanaderovih vremena sve se naše projekcije i sve naše vizije temelje na tim famoznim fondovima, Europi i tzv. europskim vrijednostima. Dobit ćemo tri za jedan, ushićeno je cvrkutala Jadranka Kosor. Dobit ćemo dva ili dva i pol za jedan, oprezniji je bio Zoran Milanović. Eura, naravno. I sad Timov tim opet kreće u famozno povlačenje, ali bojim se da će povući da ne kažem što. Hrvati stvarno sporo uče, tako da bi se onaj frazem o ''volu u kupusu'' mogao komotno preoblikovati u izraz ''Hrvat u kupusu''. Stvarnost je okrutna: redovito ''povlačimo'' manje nego uplatimo. Ali ne treba biti tako strog prema domaćim političarima. Oni se samo ugledaju na inozemne uzore, a tu doista ima takvih likova da im ni ovi naši nisu ravni po javašluku. Kad god se dogodi neki napad islamskih terorista, oni se – umjesto da nešto konačno učine u smislu osiguranja sigurnosti u svojim zemljama – silno upinju da dokažu kako muslimani ni islam nemaju veze s tim napadima. Ako se tkogod usudi primijetiti da tu ipak postoji neka veza, na njega se okomi lavina kritika, zgražanja i bijesa. To što u zapadnim zemljama koje su toliko napredne da ukidaju i podjelu ma muško i žensko, eda ne bi nekog diskriminirali, postoje cijeli kvartovi u koje policija ne zalazi i na snazi je šerijatsko pravo, naprednjake kao da ne brine. Običnom čovjeku mala je utjeha što će takvi ''korisni idioti'' biti prva meta kada se ta društva počnu nepovratno islamizirati. U Bruxellesu na mjestu terorističkih napada svijeće, patetične pjesme i riječi. U svjetlu sve raspaljenije ''političke korektnosti'' pitam se kad će netko primijetiti da se paljenje svijeća u ime sjećanja na umrle kosi s islamskim naukom i običajima te da je kao takvo svojevrsna provokacija miroljubivih muslimana. Kao i oskudno odjeveno djevojče koje se prešetava ispred od čekanja umornih tražitelja azila. Kako stvari stoje, trebat će i na to paziti u budućnosti. U Osijeku ravnatelj Doma zdravlja tjerao liječnike da čiste WC. Tako barem piše u Jutarnjem listu. Super, pa neka mi netko sada kaže da Hrvatska nije napredna zemlja. Kladim se da nijedna zemlja na svijetu nema tako obrazovane čistače klozeta kao Hrvatska. Nevolja je samo to što ćemo, ako ovim tempom nastavimo tjerati liječnike iz zemlje, uskoro ostati bez liječnika. Pa ćemo spremačice prekomandirati u operacionu salu. Ovo bi bio možda dobar štos da se nešto slično, ako me sjećanje ne vara, prije izvjesnog vremena nije i događalo u jednoj našoj bolnici. Čini mi se u Bjelovaru. I tako, ništa novo ni na lokalnoj ni na globalnoj razini. A odgovor je na pitanje iz naslova: Mi, naravno! A zbunjeni istodobno.