Mladen Pavković: Što i za koga danas rade bivši doušnici i Udbaši?

Žalosna je činjenica da su bivši udbaši svugdje oko nas. A još žalosnija da se tim ljudima baš ništa nije dogodilo u proteklih 25 godina, tj. od stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Treba li Hrvatskoj Zakon o lustraciji, ili je ta ideja, kako kaže slobodni analitičar, svega i svačega, Žarko Puhovski, došla prekasno? Za one koji su učinili bilo kakav zločin, a poglavito u vrijeme Titove strahovlade, nikada nešto takvoga nije prekasno, a još manje – bespotrebno. Puhovski, kao stari komunistički kadar, uvjeren je da danas ne postoje autentični dokumenti na osnovu kojih bi se uopće moglo utvrditi tko je bio suradnik Udbe. Pa, ako je to i donekle točno, a nije, „svi“ znaju tko su oni koji su radili u Službi državne bezbjednosti tj. Udbi, a koji su početkom devedesetih godina bez ikakvih provjera bili ubačeni i u sam vrh hrvatske države, odnosno koji su raspoređeni na sva moguća mjesta: od policije, vojske, škola, športa, estrade, tvrtki, udruga, crkava, banaka, medija, pa sve do dječjih vrtića. Naime, nema sredine, a u kojoj na nekoj od važnijih funkcija nisu na čelu „stari, dobro provjereni komunistički kadrovi“. Ako nisu bili oni u Udbi, bili su njihovi očevi, ili netko od dugih njima iznimno blizak. Hrvatska je puna takvih kadrova, pa se hrvatski branitelji i stradalnici pitaju – zar smo se za to borili? To je također jedan od razloga zbog čega istinski hrvatski domoljubi (svaka čast iznimkama) ne mogu i nisu na nekim istaknutijim funkcijama, poglavito u hrvatskim veleposlanstvima diljem svijeta i drugdje. Žalosna je činjenica da su bivši Udbaši svugdje oko nas. A još žalosnija da se tim ljudima baš ništa nije dogodilo u proteklih 25 godina, tj. od stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Lustracijom trebaju biti zahvaćeni svi, ali baš svi, bez obzira na stranačku pripadnost, za koje se može ustvrditi da su od 1945.-1990. učinili neki zločin. To nije stvar udruga ni pojedinaca već policije, DORH-a, Uskoka i sličnih službi, tim više što je zločin - zločin. I bez Zakona o lustraciji zločinci se moraju proganjati i osuditi. Ivan Tepeš, potpredsjednik Hrvatskog sabora, jedan od zagovornika lustracije, misli da se u svezi toga treba provesti i široka javna rasprava. Čemu, zašto, ako je zločin - zločin? To bi isto tako bilo da se i za druge ubojice, poglavito nevinih ljudi, kakvi su najčešće stradavali od pripadnika Udbe, povede „javna rasprava“. Onaj tko je u vrijeme komunizma opljačkao banku ili nekoga ubio, ako se danas sazna njegovo ime, a živ je, sigurno će snositi posljedice. A ako je netko nekoga, kao Udbaš, još tome nevinoga pospremio na dugogodišnju robiju, oduzeo mu sva prava i imovinu, samo zbog toga što je pisao pjesme poput „Hrvatska, ljubavi moja“, ili se pak nije slagao sa Titovom politikom, (ne daj Bože da je potrgao sliku maršala), treba odgovarati. Razni manolići, fumići, mustači, gažiji, perkovići i slični i danas bez problema mogu navesti niz imena koji su, kao oni, progonili nevine Hrvate (Stjepan Mesić bio je i sudac u vrijeme komunizma!), pa kako se onda ne bi znalo tko je za što odgovoran? Uz to treba pitati i Hrvate koji su svojedobno pobjegli u vrijeme Titova režima u inozemstvu, (i ne žele se ni danas vratiti u Hrvatsku), tko su bili oni koji su im prijetili smrću ili dugogodišnjom robijom samo za to što su – Hrvati? Dakle, ako se i ostvari Zakon o lustraciji, bez kojeg Hrvatska nikada ne će biti – Hrvatska, ti koji su činili „pakao“ po zakonima Josipa Broza, ne će završiti na Golom Otoku ili u Staroj Gradiški (iako im je tamo mjesto) već bi trebali biti uklonjeni iz javnog političkog života, odnosno ne bi mogli biti suci, gradonačelnici, župani, šefovi tvrtki i banaka, škola, a bome ni „prva pera“ na HRT-u ili u drugim medijima. Također treba utvrditi i djelovanje bivših Udbaša, a sada „poštenih“ pripadnika tajnih i sličnih službi, kakva je bila njihova uloga u vrijeme Domovinskoga rata, koliki je bio njihov utjecaj na postavljanje važnih kadrova, od vojske, policije, pa do svih mogućih tvrtki? Prvi koji bi mogli nešto više reći o ovoj temi su današnji članovi SDP-a, inače nasljednici komunističke partije, a koji sada također panično viču da je to nepotrebno. Kako može biti „nepotrebno“ nešto što otkriva zločin nad nevinim čovjekom, bez obzira kad se dogodio? Oko 800 bivših visokopozicioniranih Udbaša bez provjere je početkom devedesetih godina preokrenulo kape i – eto ih sada među nama, kao da se ništa nije dogodilo. Tu su oko nas: „Sove“, „Oliveri“, „Novakovići“, Pani“, Orlovi“, „Jantari“, „Luksi“ i brojni drugi. Za sve njih je karakteristično da su na važnim funkcijama. Pogledajte malo oko sebe, pa ćete vidjeti gdje su i što danas rade recimo bivši čelnici općinskih i inih komunističkih komiteta, omladine ili pak oni koji su bili u najvišim partijskim organizacijama. Sjećam se kad se dr. Marko Veselica vratio s dugogodišnje robije da me je među prvima posjetio u Varaždinu, gdje sam tada živio i radio. Drugi dan prišao mi je jedan anoniman čovjek i rekao: Gospodine Pavkoviću, ako sam dobro vidio, vi ste jučer na parkiralištu dočekali dr. Veselicu. Imat ćete sreće ako vas nije vidio nitko od ovdašnjih Udbaša. Naime, vama se, vjerujte, ne će „ništa“ dogoditi, ali jednostavno nećete biti u mogućnosti napredovati. Ni vi ni uži članovi vaše obitelji. I mogu reći da je čovjek u mnogo čemu bio u pravu. Ne kaže se bez razloga – Udba sve dozna, ili jednom Udbaš, uvijek Udbaš! U Sloveniji su objavili imena 65 tisuća bivših Udbaša. Koliko ih je pak bilo u Hrvatskoj? Vjerojatno tri ili četiri puta više. Koliko je pak bilo suradnika tajnih službi totalitarnog režima? Što i za koga danas rade ti ljudi? Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)