MORAM OVO NEGDJE ‘ISPALITI’: Zašto šute Gotovina i ostali generali? Želim riječi s mu*ima!

PUKOVNIK NEZADOVOLJAN "Moj igrač bio bi i moj bivši zapovjednik general Damir Krstičević, a igrač svih igrača bi mogao biti general Ante Gotovina. Čekajući njihove poteze dobio sam nekoliko sijedih vlasi", iskren je pukovnik Petko. Umirovljeni pukovnik HV-a Željko Petko posve je razočaran hrvatskom šutnjom, a naročito onom “generalskom” koja se ne brine zbog učestalih samoubojstava branitelja kao niti konstantnog degradiranja pripadnika ove populacije. Mirovine se snižavaju, branitelji kopne, no materijalna situacija nije ono što brine pukovnika Petka: “Živim u Splitu, gradu koji je iznjedrio 4. gardijsku brigadu, po mnogima najbolju u Hrvatskoj. Razgovarajući sa svojim suborcima vidim da jednako dijelimo razmišljanja o svemu, više ili manje.  Pa zašto onda naši stavovi nisu artikulirani kroz našu udrugu ili kroz bilo koju u Hrvatskoj? U mirovinu sam otišao kao zapovjednik bojne, a rat počeo kao običan vojnik. Niti malo nisam poseban niti drugačiji od ostalih svojih suboraca, puno drugih momaka je moglo biti na mojemu mjestu, ali eto, dogodilo se da sam ja postao zapovjednik. Moji uspjesi kao zapovjednika rezultat su hrabrosti, odlučnosti i karaktera ljudi kojima sam zapovijedao. Želim kazati da su moji suborci zaslužni što sam danas pukovnik, a ne moje znanje, stručnost ili škola. Svjestan te činjenice, dužan sam u svakom trenutku i svugdje braniti dostojanstvo i čast ljudi kojima sam zapovijedao. To isto očekujem i od svojih nadređenih, jer da nije bilo nas, ni oni ne bi bili gdje jesu danas. Mi nismo bili organizirana vojska jedne države, mi smo bili dragovoljci, stvarali smo vojsku u hodu, tj. borbi. Nama zapovjednici nisu Bogom dani, oni su stvarani od običnih ljudi i bez vojnog iskustva ili završenih škola i to ih čini posebnima i drugačijima od drugih organiziranih vojski svijeta. Slijedom toga, oni se ne mogu ponašati onako kako bi Stjepan Mesić htio, oni moraju djelovati po svojoj savjesti. Oni moraju govoriti ono što mi, njihovi podređeni, misle. Ne želim čuti onu „okrenimo se budućnosti…” . Želim čuti riječi s „mudima”, riječi koje priliče herojima Da se razumijemo, ja ne očekujem niti tražim da mi netko vrati novac, ja želim i čekam riječ. To bi bilo dovoljno. Rečenica, dvije ništa više. Samo jedna napomena. Ne želim čuti onu „okrenimo se budućnosti…” . Želim čuti riječi s „mudima”, riječi koje priliče herojima, ratnicima, ljudima koji su ostavljali sve i otišli braniti Hrvatsku. Želim čuti nekoga od vas koji će održati lekciju Borisu Dežuloviću nakon onih bolesnih izjava na RTL-u, u emisiji „lice s naslovnice”. Želim čuti kako kažete nešto što je na tragu onog pisma nakon kojega je Mesić odradio ono za što je plaćen. Budućnost imaju pojedinci. Neki pojedinci u mom timu su osigurali budućnost i još nerođenim generacijama. Moja budućnost, ako imam sreću, je provoditi dane u samoći jer su mi svo troje djece, hvala Bogu, vani. Ako budem imao sreće, mojim unucima maternji jezik bit će neki anglosaksonski. Nemojte me krivo shvatiti, ja ne želim bogatstvo, novac me ne može promijeniti, ali imam pravo tražiti od svojih „igrača” da i oni malo sjašu sa grbače materijalizma i sjete se devedesetih. U Jugi se moralo šutjeti… Mora li se i danas? Svjestan da bi ovaj tekst, koji je nastao iz čiste destilirane nemoći, meni mogao donijeti neugodnosti, razmišljao sam dugo. Nakon par cigareta i evociranja uspomena od onoga dana kada je general Gotovina oslobođen, odlučio sam. Jednostavno mi je preteško primati sve te udarce iz dana u dan, moram negdje „ispaliti”. Godinama trpim prosipanje ideologije iz vreće EPH grupe i sličnih, godinama. Više PTSP-a su mi darovali Saša Ljubičić, Davor Krile, Boris Dežulović, Viktor Ivančić, Jergović, Tomić, Gall, Pavičić, Stanković, Latin, itd., itd.,itd., nego sve četiri godine rata. I za kraj, jedno razmišljanje. Čovjek koji dugo trpi i kupi u prsa u momentu reakcije reagira burno i impulsivno. Ne razmišlja o posljedicama, ne vidi „širu sliku”. U Jugi se moralo šutjeti, vidimo kako je završilo. U Hrvatskoj se ne mora, ali se ipak šuti, vidjet ćemo kako će to završiti. Eto do tog vremena, nadam se, moja djeca će biti vani, a ja ću postupiti drugačije od devedesetih, kada su roditelji slali djecu u rat umjesto da su sami išli”.