N. Piskač: Bilješka uz krivotvorene dane hrvatske države i revolucije koja teče

Ča, kaj, što – gdje smo mi to?

Najbolja mi je fora čestitka Dana državnosti krajem lipnja. Dobih jednu i iz inozemstva, na kojoj sam zahvalio s popratnom interpretativnom izjavom o privremenosti toga nadnevka. Dan hrvatske države slavim 30. svibnja. I tak bu bilo do smrti. Čini se i poslije. Takvu stvar, koja zadire u eshatološke dimenzije, moram zabilježiti bilješkom, pa i obrazložiti, sažeto, po stoti put, budući da mi je stalo do toga gdje su i kako su ča, kaj, što – ako jesmo. S obzirom na maestralno odigranu i vođenu tekmu protiv Argentine (3:0 za naše), izgleda, naime, kako još jesmo prije no što, ne daj Bože, zaključimo kako više nismo negoli jesmo. Bilješka se može čitati i kao čestitka u povodu dva falsifikata, krivotvoreni dan državnosti i izmišljeni dan antifašističke borbe za crveno-velikosrpski fašizam jugoslavenskoga tipa.

Muke po odnarođenome poretku

Uspostavljeni poredak nametnute pravno nepostojeće građanske države, nametnute postojeće duboke države i nametnutoga terora manjina nad većinom treba pobijediti, kao i lažne dane državnosti i „antifašističke borbe“. Demokratski, dakle, po-bije-di-ti i osvojiti vlast. Pitanje pobjede ima samo jednu dvojbu: Ima li u hrvatskome narodu, domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj volje, hrabrosti, znanja i snage za taj pothvat. I elementarne mudrosti. Ako ima, vrijedi se boriti odozdo prema gore. Ako nema, valja to stanje jasno osvijestiti. Doista, stanje države, nacije i društva zahtijeva pokret širokih dimenzija, onakav kakav smo upriličili početkom devedesetih. Znam, znam, nemamo novoga Franceka na vidiku, pa ću se na to pitanje vratiti pri kraju bilješke/čestitke. Poredak je uspostavio monolit vlastite nedodirljivosti s bezbroj osigurača raspoređenih od lokalnih do najviših razina. Sve do političkoga suda u ime Ustava. Poredak je izbornim zakonodavstvom uspostavio vlastitu reprodukciju. Poredak se, kao i svaki debelokožac, dakako, pravi blesav kad uvjerava da bez njega Hrvatska ne može biti stabilnom, a nestabilna upravo zbog njega. Poredak je u svojoj srži totalitaran. On „voli samo sebe, svog jedinog sebe“, kako to uvjerljivo pjeva Psihomodopop, nakon što je početkom devedesetih cijeli band kriknuo „Hrvatska mora pobijediti“. Pobjedu je prekrio egoizam poretka epskih razmjera. Poredak je rastočio vrijednosti. Primjerice, solidarnost, bez nje tijekom srbijanske agresije ne bi bilo moguće braniti i osloboditi te uspostaviti demokratsku i nacionalnu državu. Zatim povjerenje. Danas, a kako i bi?!, nitko nikome ne vjeruje. Osobito državnim ustanovama i strankama. Iseljavanje je izraz nepovjerenja u poredak. Umjesto vrjednota režim servira „antifašizam“ kao jednu, jedinu i jedinstvenu vrijednost. Poredak je rehabilitirao protuhrvatske ideologije dvadesetoga stoljeća. Velikosrpsku i jugokomunističku. Poredak je stvorio svoje klijentelističko izborno tijelo. Zbog toga je reforma državne uprave i pravosuđa pusti sanak.

Borba zahtijeva opći, nacionalni, pokret

Za totalno dugoročno pokoravanje države, društva i nacije (svake osobe), poredak je uveo i treću ideologiju – rodnu (s interpretativnom izjavom čak!). Hrvatski narod u mreži triju ideologija kojima upravlja ista interesna kasta pod različitim egidama i agendama, ne može opstati. Hoće li se osoviti i suprotstaviti, nemam pojma. Hrvatski narod unutar RH mora pružiti otpor ovdje i sada. Time bi pomogao i Hrvatima u Bosni i Hercegovini i nacionalnim manjinama u svijetu i cjelokupnom izvandomovinstvu. Kako sada stvari stoje nama u najkratkoročnijoj inačici jedino može pomoći nogometna reprezentacija. Protiv nje se u RH vodi specijalni i klasični antifašistički rat još od 1998. zbog ondašnjega uspjeha suprotiva ciljevima navedenih ideologija. Budući da već skoro dva desetljeća nema političke snage koja se zna i hoće suprotstaviti podivljalim ugrozama, hrvatski narod se iseljava, gubi ljudsku supstancu, prazni teritorije, gubi ekonomsku snagu, kulturalni identitet i moralni integritet. Ako želi izaći iz postkomunističkoga kruga jugokomunističkih, velikosrpskih i globalističkih zamki, mora pronaći političku volju, znanje, hrabrost i snagu za borbu u cilju vlastitoga opstanka. Borba pretpostavlja novu političku snagu. Stare mješine su šuplje. Borba uključuje razbijanje monolita poretka i njegovih osigurača i dekonstrukciju totalitarnih namjera. Borba uključuje rehabilitaciju vrjednota na kojima počiva hrvatski narod i njegova država. Borba uključuje radikalni i definitivni raskid s mitovima velikosrpske, jugokomunističke i rodne ideologije. Borba zahtijeva opći, nacionalni, pokret.

U potrazi za voljom, hrabrošću, znanjem i snagom „naroda nade“

Borba o kojoj je riječ, u idealnoj inačici, isključuje profesionalne trbuhozborce, kipočastitele, černiložderilce, judeke, yudeke, ništkorisne svenazočnosti, nasljedne sisavce proračuna i ostale parazite na grbači hrvatskoga naroda. Borba isključuje „velike Hrvate“, prodavače magle, zaljubljenike u se (na se i podase), prazne puškice, političku bižuteriju, oči željne napojnice i sposobne nesposobnjakoviće. E, tu sad dolazi pitanje nedostatka Franceka iz prvoga pasusa s kojim se godinama gombam. Borba ne uključuje pasivno čekanje „hrvatskoga Orbana“. Ona mora stvoriti vođu. Tako se ponaša ozbiljan politički narod. Ili nije politički, već samo narod u izumiranju. Narod bez nade. Politički narod koji se ponaša nepolitički, što je to negoli porobljeni narod? Nešto poput stada bez pastira koje izloženo divljim zvijerima tumara u potrazi za ispašom i vodom. Stado, koje u tom tumaranju slavi izmišljeni dan komunistički borbe kao temelj krivotvorenoga dana državnosti. I to baš 22. lipnja, kad su zbog raskida vojnoga pakta Staljina i Hitlera godine 1941. zbunjeni komunisti u „šumi Brezovica“, pokušali shvatiti što im se zapravo dogodilo. Nadnevak 22. lipnja ima „historijski značaj“ za prepucavanja unutar sastavnica Komunističke partije Jugoslavije. Ali za hrvatski narod i njegovu državu predstavlja pogodak u povijesno ništa. Nagradno je pitanje, ponavljam sam sebi, ima li volje, hrabrosti, znanja i snage za promjenu poretka? Ili smo totalno pregaženi i pokoreni bivši „narod nade“? Nenad Piskač / HKV