NA DANAŠNJI DAN 1848. Ban Jelačić prešao Dravu i natjerao Mađare u bijeg

Revolucionarna godinaU ožujku 1848. godine Habsburška Monarhija je uplovila u nemirne vode revolucionarnih zbivanja. Vlada nije željela djelovati represivnim mjerama kako ne bi izazvala još veće nemire, već je određenim ustupcima uspjela privremeno stišati buntovnike.  U Mađarskoj je revolucionarno stanje sve više izmicalo kontroli i izlazilo iz okvira prihvatljivih bečkoj vladi i dvoru. U Hrvatskom se saboru od prve lipanjske sjednice 1848. godine raspravljalo o odnosu sa Mađarima, pri čemu su se kao najglasniji istakli oni govornici koji su se zalagali za vojni napad na sjeverne susjede. Krajem lipnja, usvojen je prijedlog da se banu Josipu Jelačiću daju diktatorske ovlasti. To je značilo da je odluka o napadu na ‘odmetnutu’ Mađarsku konačna. Kako je mjesec srpanj prolazio, sve se aktivnije nastojalo u prikupljanju potrebnih sredstva i preduvjeta za jednu ozbiljnu vojnu akciju. Odmicanjem vremena, Jelačiću (ali prije svega Beču) je postajalo sve jasnije da sa mađarskom stranom neće doći do dogovora, te da će se taj problem morati riješiti ratom.

Sjednica Hrvatskog sabora od 4. srpnja 1848. godine na kojoj ban Jelačić od saborskih zastupnika traži sredstva za obranu domovine i naoružavanje hrvatske vojske. Novačenje za ‘hrvatsku stvar’ Pripreme za pohod još su se više konkretizirale u kolovozu. Jelačić je bio svjestan da mu za takav pothvat nije dovoljno nekoliko graničarskih bataljuna koji su se nalazili u okolici Varaždina pod zapovjedništvom generala Neustädtera. Iz tog razloga, odlučio je provesti masovno novačenje u Vojnoj granici. Kako bi to rezultiralo sa što većim uspjehom, i kako bi što veći broj ljudi pridobio za ‘hrvatsku stvar’, poslao je gen. Neustädtera u ophodnju Slavonije, a on sam odlazi obići Liku. Do kraja kolovoza učinjeno je sve što je bilo u mogućnosti Bana i sabora. Kako Hrvatskoj ne bi prijetila opasnost od Mađara nakon što Jelačić napusti zemlju sa vojskom, bilo je potrebno zauzeti i osigurati krajeve u kojima su mađaroni imali jak utjecaj. To su bili Rijeka i sjeverni dio virovitičke županije. Taj cilj je uspješno izvršen. Unatoč svemu, postojala je još jedna velika prepreka koja je priječila Jelačića da krene. Međutim, njeno rješenje nije bilo u moći hrvatskog bana i sabora. Naime, radilo se o carevom manifestu izdanom 10. lipnja 1848. kojim je Jelačić bio razriješen svojih časti, a za kojeg se može pretpostaviti da je bio sastavljen od strane Mađara, te predložen caru Ferdinandu na potpis, što je on i učinio. Iako se još od samog primitka tog manifesta počelo raditi na njegovom poništenju kao sramotnog i uvredljivog čina, željeni i očekivani rezultat dočekan je tek 4. rujna, kada je Jelačić zaprimio službenu carevu ispriku. Kako bi dovršio pripreme za pohod, Jelačić je u Beč poslao zahtjev da mu odobre potrebiti vojni materijal i topničke odrede, koji su mu najviše trebali. Ministar rata Latour je odobrio zatražena sredstva, uz savjet Jelačiću da ne ide izravno na Budim, već cestom prema utvrdi Komarom, kako bi onda u slučaju potrebe mogao okrenuti prema Budimu ili pak, Beču Imao između 40 i 50 tisuća vojnika Nakon što je ostvario sve osnovne preduvjete za svoj naum, Jelačić se zaputio u Varaždin gdje se okupljala vojska s kojom je trebao krenuti u rat. Ukupan broj vojnika kraj Varaždina je teško utvrditi, a kreće se u rasponu od nešto manje od 40000 do nešto više od 50000. Budući da su većinu od toga broja činili pješaci, Jelačiću je osjetno nedostajalo konjaništva i topništva. Većina pješaka bili naoružani s domaćinskim oruđem. Tek su tri bataljuna bila opremljena poput pravih regularnih trupa. Na sam dan prelaska preko Drave, 11. rujna, Jelačić se obraća proglasima mađarskom narodu i vojsci u Ugarskoj. U prvom naglašava da vodi rat u interesu većine mađarskog naroda, a protiv malobrojnih koji hoće potčiniti narode Ugarske i odvojiti ih od Austrijskog carstva. U drugom se proglasu obraća ugarskoj vojsci, ‘braći po oružju’, s pozivom da se priključe hrvatskoj vojsci pod istom austrijskom zastavom. Naglašava da vodi rat za obranu jedinstva Austrijske carevine. Kad je Jelačićeva vojska krenula preko Drave, mađarski dobrovoljački odredi su se povukli iz Međimurja pa je Jelačić mogao bez poteškoća uspostaviti kontrolu nad tim područjem. Tom prigodom je, prema nekim izvorima, izrekao riječi koje će kasnije postati njegovo grofovsko geslo: ‘Što Bog dade i sreća junačka’! Izvori: Ivan Ćosić: Ban Josip Jelačić kao vojskovođa 1848.-1849., Povijest.hr, Gmv.hr