Na današnji dan 19. ožujka 1818. u Grabovnici pokraj Pitomače rođen je Petar Preradović
Ljubi si ga, rode, iznad svega,
U njem živi, umiraj za njega!
Iako je bio pravoslavac, osjećao je snažnu pripadnost hrvatskom narodu, a ljubav prema materinskom jeziku u njega se naročito usjekla i iz razloga jer je kao vojni časnik, službujući na raznim mjestima diljem Europe, gotovo cijeli svoj život izbivao izvan domovine. Njegove su pjesme uglavnom budnice, preko kojih je želio pobudi nacionalni ponos, ali je pisao i ljubavne i druge pjesme. Nažalost, imao je životnih tragedija (umrli su mu žena i djeca, a ni novi brak nije baš bio previše sretan), što je ostavilo traga na njegovo pjesništvo ljubavne tematike, koje je uglavnom obilježeno sjetom i osamljenošću. U tom smislu može se posebno spomenuti njegova vrlo poznata uglazbljena pjesma Miruj, miruj, srce moje. Umro je 18. kolovoza 1872. god. u austrijskom mjestu Fahrafeldu, a pokopan u Beču. Slijedeći želju mladih hrvatskih domoljuba, njegovo je tijelo 11. srpnja 1879. god. ekshumirano i tri dana poslije sahranjeno u arkade na Mirogoju. Pjesma poslanica Hrvati Dalamtinom upućena je hrvatskom puku Dalmacije i pozivom da dođu u Hrvatski sabor. To se događa u vrijeme dok su hrvatske zemlje bile još razjedinjenje pod dvije krune (austijskom i ugarskom). Ističe se poklik jednog poklik Hrvata (pravoslavne vjere) iz sjeverne Hrvatske braći Hrvatima sa mora sa velikom čežnjom za ujedinjenjem hrvatskog naroda:HRVATI DALMATINOM
Braćo mila, braćo draga, Eto zgode, eto sreće, Koja možda tako skoro Desiti se opet neće!
Dijeliše nas dosad vijeci, Sad nas združit može danak. Na junačke noge braćo! Amo k nama na sastanak!
Srca Vam nasusret trepte. A na mahu ruke stoje; Amo braćo, amo k nama U naručaj braće svoje!
Blago svomu kod svojega Po okrilju i zadrugi, Teško svakom kod tuđega Po nehajstvu i porugi.
Tumaraste dosad bijedno, Ne znadoste kuda, s kime; Uz nas ćete znati kuda, Kud narodni duh – za njime!
Dosad b’jaste tuđi kmeti U svojijeh perivoji’, Uz nas bit ć’te gospodari Po pravici, u svom svoji.
Po ocu smo i po majci Iste krvi i naravi, Lijepo će nam bit u slozi I bratinskoj u ljubavi.
U slozi je ljudska sila, U ljubavi Božja, veća, U združenju obijeh pako Svakom društvu svaka sreća.
Ne dajte se zaslijepiti Od tuđinah izdajicah, Njima nij’ do Vašijeh pravah, Već svojijeh do krivicah.
Ne dajte se zaglušiti Od njihovog tobož vaja; To je onaj turski jauk Kad se kani spasit raja.
Ne gledajte, ne slušajte Ni nalijevo, ni nadesno, Već upravnim pravcem srca K nama polje na udesno!
Otvoreno divno polje! Dalek izgled u budućnost! Po njem sjajno prostire se Našoj sreći sva mogućnost!
Naše gore list, 1861., br. 2.
