Naši su branitelji odradili na Markovom trgu sve što se moglo odraditi

Čitam ova dva dana svakakve komentare po internetu vezano za dogadjaje na Markovom trgu. Dosta je onih koji komentarima na neki način, ili pak direktno, vrijedjaju naše branitelje ratne vojne invalide radi toga što su napustili Markov trg. Pa onda idemo iz početka, kako bi stvari bile za sva vremena jasne: Prvo smo dopustili da najteži stradalnici Domovinskog rata, ljudi bez nogu i ruku odradjuju i u naše ime posao koji je trebao biti posao svih nas. Dok smo mi u isto vrijeme sjedili u foteljama i 'ratovali' po internetu, ti su se ljudi smrzavali, bili gladni i žedni i svakim danom ugrožavali ne samo svoje zdravlje, nego i svoje živote. Svojim su dolaskom na Markov trg, te odbijanjem da ga napuste, naši branitelji učinili prvi potez, postavili su temelj za sve ono što je moglo biti odradjeno,a nije. Hrvatska ima pola milijuna branitelja. Pola milijuna. Koliko smo ih vidjeli na Markovom trgu, tisuću? Sumnjam da je bilo i toliko. Samo grad Zagreb ima preko 80 000 branitelja, o broju stanovnika da ne govorim. Pa gdje su nestali svi ti ljudi, jel ih možda usisala neka nevidljiva sila, ili je tako teško bilo napustiti fotelju i otići do Markovog trga dati potporu našim ljudima koji tamo prosvjeduju, okruženi kordonima policije? U Crkvu je policija upadala tri puta. Naoružana do zuba, spremna na sve i svašta, a moje je osobno mišljenje kako u prvim redovima sigurno nisu bili HRVATI, nego jugovići i četnici, koji su jedva dočekali ovako nešto. Dakle, na ljude u kolicima koji se nalaze u Crkvi nasrće naoružana policija, a što mi radimo, kakve su naše reakcije? Uglavnom i dalje pišemo po internetu. Pozivaju se branitelji iz svih krajeva Hrvatske da dodju u Zagreb, a uglavnom se dobijaju odgovori tipa 'Zadržan nam je autobus' ili 'Krenut ćemo svakako', no jako ih malo u Zagreb doista stiže. A narod? Za taj narod nije vrijedno više ni pljunuti, a kamoli što drugo. Na sve strane imamo skupine koje su na neki način obespravljene, koje su na rubu egzistencije, koje danonoćno civle posvuda kako ne mogu živjeti jer im se uskraćuju njihova osnovna prava na život. Pa gdje su nestale sve te skupine, kada se skoro nitko od njih nije potrudio doći na Markov trg i pridružiti se onima koji bar imaju dovoljno hrabrosti da protiv svega toga prosvjeduju? Očito je svima njima ipak dobro, očito je da su ipak zadovoljni i da ne žive loše. Onda bi bar mogli prestati cviliti o tome kako im je teško, za početak. Dakle, imamo situaciju u kojoj branitelji u kolicima i sa štakama odbijaju napustiti Markov trg, uredno se u 22 h sklanjaju u Crkvu kako ne bi išli protiv zakona, a naoružana policija u tu istu Crkvu provaljuje sa namjerom da ih izvuće iz nje. Imamo pola milijuna branitelja i bar tri milijuna punoljetnih gradjana, koji su se skoro svi oglušili na pozive i ostali doma umjesto da su došli dati potporu. Sad zamislimo situaciju u kojoj bi bar sto tisuća ljudi došlo na Markov trg. Trebalo je naravno puno više, ali bar toliko. To bi bio kraj ove Vlade. I to se ne bi trebalo postizati nikakvim nasiljem, samo svojim dolaskom. Protiv toga ne bi ništa mogao ni Milanović, ni njegova srbočetnika policija (izuzimam naše dečke koji su tamo morali biti, ali koji nikada ne bi ruku digli na branitelje). To je bila idealna prilika za sve obespravljene, ugrožene i očajne da konačno naprave neki pozitivan pomak i da se rješimo vlade koja nas je već odvela u propast. Ti dečki u kolicima su nam dali priliku. A mi smo tu priliku kukavički propustili, ostavljajući ih same na vjetrometini, bacajući u prašinu svaku nadu za bolje sutra, ne vodeći računa o ničemu osim o svojoj udobnosti i svojoj sigurnosti. Jesmo li za trenutak pomislili na to kako je tim našim ljudima u policijskom orkuženju, sa saznanjem da možda neće ugledati slijedeće jutro? Kako im je bilo gledati kako narod, za kojeg su bili spremni umrijeti, za kojeg su se borili i za kojeg su ostavili djelove svojih tijela mirno iz svojih domova uz televizore promatra što se dogadja? Napravili su jedino što su mogli napraviti kada su napustili Markov trg. S tim što su i to uradili časno, uspjeli su dobiti ono po što su i došli, Milanović je konačno pristao na razgovor. Svi smo svjesni toga da taj razgovor, ako se i održi , neće voditi nigdje, no dečki su bar pokušali. Da smo bili tamo, uz njih, svi skupa dobili bi puno više. Ovako, ostaje svakom ono što ima. Nekome čast i poštenje, nekome kukavičluk. Ja se braniteljima koji su bili na Markovom trgu mogu samo pokloniti i reći: Hvala vam.   Diana Majhen Ps Od ovoga naravno izuzimam sve one koji su na Markov trg došli, ili su bili spriječeni radi doista opravdanih razloga.