Vijesti Najčitanije
Neka se čuje i druga strana: Vinko Žuljević Klica bio je heroj Domovionskog rata
Pisati o jednoj osobi tako burnog života kakav je je bio pokojnog Klice, a ne poznavati ga pobliže nije moguće na jedan nepristran način. No kako se upravljana hrvatska “javnost” povodom njegove nedavne pogibije nad njime dobrano izbljuvala (čast iznimkama!), i to kombinacijom perfidnog djelovanja javnih glasila (tzv. “medija”) i unutarhrvatskih, malograđanskih, nedržavotvornih i podpirivanih predrasuda prema našim bosanskim Hrvatima, dozvoljavamo si dati riječ i i onoj drugoj strani:
Klica je rođen u čestitoj, djecom obdarenom hrvatskoj obitelji u Hrasnici kraj Bugojna. Kao dječak morao je sa sestrom dijeliti jedne cipele, kako bi mogao odlaziti u školu u Bugojno. Njegov djed Ilija, srčan i ponosan Hrvat s Biokova, nepokorivi ustaša, nakon 1945. skrivao se pet godina kao “škrapar”. Nakon uhićenja odležao je robiju u Brozovim kazamatima.![Vinko%20Zuljevic%20Klica-1%20[1]](http://www.maxportal.hr/wp-content/uploads/2015/05/Vinko-Zuljevic-Klica-1-1.jpg)
Djed Ilija i obitelj skrivaju i hrane “Bugojanske junake” 1972. g., unatoč stalnim udbaškim nadzorima: Vođa “Bugojanaca”, Ilija Glavaš rodom je iz obližeg sela Lužani: Nije Bugojno baš slučajno izabrano za dizanje ustanka protiv ondašnje Srboslavije.
Da nije vožd Sloba ’91. pokrenuo rat za stvaranje velike Srbije, Klica bi danas možda bio profesor biologije, koju je studirao, u Bugojnu, Sarajevu i Zagrebu.
No u stanju ugroze opstanka netom osamostaljene “susjedne” države Hrvatske bez kalkulacija taj vrli “Bosanac” hrli u njenu obranu, juriša na tenkove kod Zadra (dok su se mnogi današnji hrv. bljuvatori, vlastodržci i moralisti skrivali čak i u inozemstvu) kao pripadnik legendarne 4. gardijske brigade. U HV postiže čin brigadira.
A kada su se ratni oblaci nadvili nad njegovom rodnom Bosnom, odlazi bez predumišljaja na bugojansku bojištnicu, gdje postaje zapovjedni antiteroristčke bojne “Garavi”, zaslužuje čin pukovnika. Nakon pada Bugojna Klicina bojna postaje dio Kažnjeničke bojne, kojom je zapovijedao Mladen Naletelić Tuta.
Klica, koji je uvijek išao ispred svojih bojovnika, 1994. na kupreškoj bojištnici ostaje bez desne noge od četničke nagazne mine. Pri punoj svijesti voze ga do bolnice u Splitu.
Jadno je bilo gledati kako istražna policija u životnoj borbi odpalu protezu Klicine desne noge nije našla za shodno pokriti uz mrtvo tijelo.
A nije Klica sam krvario za Hrvatsku: Njegova braća, rodbina prijatelji sudjelovali su u tome, dok mnogi danas pošteni…, pametni i utjecajni to nisu. Oni su se borili, krvarili, patili za državotvorni san plejada hrvatskih naraštaja: Slobodnu, ponosnu, socijalno pravednu i sretnu državu Hrvatsku.
Hrvatska se branila u BiH! Tko će nas braniti u, ne daj Bože, idućem obrambenom ratu, nakon što je nakon prošlog više od polovice Hrvata nestalo iz BiH? Tko će biološki, kao do sada, ublažavati bijelu kugu uže Hrvatske?
Marljivi hrvatski živalj BiH otišao je po cijelom svijetu, gdje ih cijene i poštuju zbog marljivosti, uljudnosti i izvornih obiteljskih vrlina. No uža Hrvatska, i njihova matična domovina, nerijetko ih primjereno ne vrijednuje, omalovažava, no vrijednuje tim više one koji su se protiv nje svakom prigodom borili.
Bojovnik, invalid, čovjek koji je u najtežim ratnim okolnostima vodio svoje ljude, postaje zaštitarski poduzetnik u Mostaru, zapošljava malo po malo sve više razvojačenih branitelja u okonostima kada posla i kruha nema, a potreba za zaštitom dobara velika. Kada u BiH raste muslimanski pritisak na Hrvate, svoje poduzeće preseljava u Zagreb.
Poslovati u današnjoj Hrvatskoj je izrazito težko: Klica je imao puno dužnika, konkurenata, zavidnika. Miljenik naših naslijeđenih društvenih stuktura nije bio.
U takvom okruženju dolazi se i do neželjenih okolnosti koje nameću svoju i neželjenu dinamiku. Kako i koliko se Klica u tome snašao “službeni mediji” i strukture tumače na svoj, poznati način, ali jesu li oni vjerodostojni – ili su samo instrumentarij upravljane krize na niskoj razini (Davor Domazet Lošo)? Može li se vjerovati sredini u kojoj se “Sanaderi” proizvode, postavljaju i odkrivaju po nečijoj političkoj potrebi, u kojoj se društveni događaji kontrolirano i smišljeno proizvode?
Kako perfidno i bezsramno “mediji” (Večernjak, Jutarnji,…) izvješćuju kako se na Klicinom sprovodu okupilo tek nekoliko stotina ljudi – a samo na karminu je došlo 1100 ljudi, što je samo dio onih koji su bili na pokopu. Kome je to i zašto u interesu? Zašto se želi prikriti kako je Klica imao mnoštvo prijatelja iz svih slojeva hrvatskog društva? Čija je to u današnjoj Hrvatskoj računica?
Koliko će se hrvatska policija uopće potruditi pronaći Klicine ubojice?
Pa onda pišu kako ga sudske vlasti BiH imaju na popisu za gonjenje zbog ratnih zločina. Koje to vlasti, zar one koje uoči eksodusa 13 000 Hrvata u Bugojnu ’93. u dva sata ujutro minobacačkim minama razaraju dom njegove mnogočlane obitelji, kalkulirajući time kako će svi ukućani poginuti.
Samo božjom providnošću obitelj u zadnji čas napustila svoj dom gledajući kako u razornom plamenu u mukama ugiba urlikajuća stoka, nestaje sve što nije stalo u njihov svježanj za bijeg. Zar one vlasti koje su nakon toga u bugojanskom stadionu podlo mučile stotine Hrvatica i Hrvata, sprovodeći silovanja, duševna i tjelesna razaranja hrv. zatočenika? Među tim mučenicima bilo je i članova Kličine obitelji.
Klica je bio srčan i borben čovjek, svojedobno boksački prvak BiH. Kao takav nokautirao je svoga učitelja, opalio šamarčinu svojojoj profesorici, kasnijoj četnikuši Biljani Plavšić i to sve skupo plaćao. No ljudi koji su ga poznavali doživljavali su ga kao brižnog brata, oca, muža, čovjeka socijalno osjetljivog, krajnje pouzdanog i odanog.
Može li današnja hrvatska javnost dati pravičan sud o tom čovjeku? Takva kakva je – zasigurno ne.
Neka mu dragi Bog, kao i svima nama, sada pravedno sudi.
Djed Ilija i obitelj skrivaju i hrane “Bugojanske junake” 1972. g., unatoč stalnim udbaškim nadzorima: Vođa “Bugojanaca”, Ilija Glavaš rodom je iz obližeg sela Lužani: Nije Bugojno baš slučajno izabrano za dizanje ustanka protiv ondašnje Srboslavije.
Da nije vožd Sloba ’91. pokrenuo rat za stvaranje velike Srbije, Klica bi danas možda bio profesor biologije, koju je studirao, u Bugojnu, Sarajevu i Zagrebu.
No u stanju ugroze opstanka netom osamostaljene “susjedne” države Hrvatske bez kalkulacija taj vrli “Bosanac” hrli u njenu obranu, juriša na tenkove kod Zadra (dok su se mnogi današnji hrv. bljuvatori, vlastodržci i moralisti skrivali čak i u inozemstvu) kao pripadnik legendarne 4. gardijske brigade. U HV postiže čin brigadira.
A kada su se ratni oblaci nadvili nad njegovom rodnom Bosnom, odlazi bez predumišljaja na bugojansku bojištnicu, gdje postaje zapovjedni antiteroristčke bojne “Garavi”, zaslužuje čin pukovnika. Nakon pada Bugojna Klicina bojna postaje dio Kažnjeničke bojne, kojom je zapovijedao Mladen Naletelić Tuta.
Klica, koji je uvijek išao ispred svojih bojovnika, 1994. na kupreškoj bojištnici ostaje bez desne noge od četničke nagazne mine. Pri punoj svijesti voze ga do bolnice u Splitu.
Jadno je bilo gledati kako istražna policija u životnoj borbi odpalu protezu Klicine desne noge nije našla za shodno pokriti uz mrtvo tijelo.
A nije Klica sam krvario za Hrvatsku: Njegova braća, rodbina prijatelji sudjelovali su u tome, dok mnogi danas pošteni…, pametni i utjecajni to nisu. Oni su se borili, krvarili, patili za državotvorni san plejada hrvatskih naraštaja: Slobodnu, ponosnu, socijalno pravednu i sretnu državu Hrvatsku.
Hrvatska se branila u BiH! Tko će nas braniti u, ne daj Bože, idućem obrambenom ratu, nakon što je nakon prošlog više od polovice Hrvata nestalo iz BiH? Tko će biološki, kao do sada, ublažavati bijelu kugu uže Hrvatske?
Marljivi hrvatski živalj BiH otišao je po cijelom svijetu, gdje ih cijene i poštuju zbog marljivosti, uljudnosti i izvornih obiteljskih vrlina. No uža Hrvatska, i njihova matična domovina, nerijetko ih primjereno ne vrijednuje, omalovažava, no vrijednuje tim više one koji su se protiv nje svakom prigodom borili.
Bojovnik, invalid, čovjek koji je u najtežim ratnim okolnostima vodio svoje ljude, postaje zaštitarski poduzetnik u Mostaru, zapošljava malo po malo sve više razvojačenih branitelja u okonostima kada posla i kruha nema, a potreba za zaštitom dobara velika. Kada u BiH raste muslimanski pritisak na Hrvate, svoje poduzeće preseljava u Zagreb.
Poslovati u današnjoj Hrvatskoj je izrazito težko: Klica je imao puno dužnika, konkurenata, zavidnika. Miljenik naših naslijeđenih društvenih stuktura nije bio.
U takvom okruženju dolazi se i do neželjenih okolnosti koje nameću svoju i neželjenu dinamiku. Kako i koliko se Klica u tome snašao “službeni mediji” i strukture tumače na svoj, poznati način, ali jesu li oni vjerodostojni – ili su samo instrumentarij upravljane krize na niskoj razini (Davor Domazet Lošo)? Može li se vjerovati sredini u kojoj se “Sanaderi” proizvode, postavljaju i odkrivaju po nečijoj političkoj potrebi, u kojoj se društveni događaji kontrolirano i smišljeno proizvode?
Kako perfidno i bezsramno “mediji” (Večernjak, Jutarnji,…) izvješćuju kako se na Klicinom sprovodu okupilo tek nekoliko stotina ljudi – a samo na karminu je došlo 1100 ljudi, što je samo dio onih koji su bili na pokopu. Kome je to i zašto u interesu? Zašto se želi prikriti kako je Klica imao mnoštvo prijatelja iz svih slojeva hrvatskog društva? Čija je to u današnjoj Hrvatskoj računica?
Koliko će se hrvatska policija uopće potruditi pronaći Klicine ubojice?
Pa onda pišu kako ga sudske vlasti BiH imaju na popisu za gonjenje zbog ratnih zločina. Koje to vlasti, zar one koje uoči eksodusa 13 000 Hrvata u Bugojnu ’93. u dva sata ujutro minobacačkim minama razaraju dom njegove mnogočlane obitelji, kalkulirajući time kako će svi ukućani poginuti.
Samo božjom providnošću obitelj u zadnji čas napustila svoj dom gledajući kako u razornom plamenu u mukama ugiba urlikajuća stoka, nestaje sve što nije stalo u njihov svježanj za bijeg. Zar one vlasti koje su nakon toga u bugojanskom stadionu podlo mučile stotine Hrvatica i Hrvata, sprovodeći silovanja, duševna i tjelesna razaranja hrv. zatočenika? Među tim mučenicima bilo je i članova Kličine obitelji.
Klica je bio srčan i borben čovjek, svojedobno boksački prvak BiH. Kao takav nokautirao je svoga učitelja, opalio šamarčinu svojojoj profesorici, kasnijoj četnikuši Biljani Plavšić i to sve skupo plaćao. No ljudi koji su ga poznavali doživljavali su ga kao brižnog brata, oca, muža, čovjeka socijalno osjetljivog, krajnje pouzdanog i odanog.
Može li današnja hrvatska javnost dati pravičan sud o tom čovjeku? Takva kakva je – zasigurno ne.
Neka mu dragi Bog, kao i svima nama, sada pravedno sudi.
