Nevenku Topalušić ubila je nepravda

Novi udar granate. Još jedan. I još jedan. Od posljednjeg udara, tko zna kojeg po redu, završila sam na tlu. Cijelo mi je lice bilo stopljeno sa zemljom. Hrvatskom zemljom. Zemljom koju smo branili. Našom zemljom. Brzo sam skinula zemlju s lica. Bila je meka, vlažna i natopljena krvlju… Pridigla sam se i protrljala oči u kojima su se još nalazila zrnca zemlje. Ono što sam tada ugledala bilo je… strašno… Petorica. Petorica naših. Ležala su nepomično na zemlji. Jedan je još davao znakove života. Sa zemlje sam podigla svoju torbu. Jedan zavoj je ispao sa strane, ali sam ga brzo vratila nazad u torbu. Potrčala sam prema ranjeniku. Kao i obično. Kao i svaki puta kada je to zahtijevala situacija. Odmah. Iz sve snage. Bez razmišljanja. Bez oklijevanja. Kao i uvijek. Ranjeni suborac, koji je jedini davao znakove života, bio je najudaljeniji od mjesta na kojem sam se nalazila. Trčala sam iz sve snage. Trebalo je prijeći veliku čistinu do mjesta njegova stradanja. Kada je vidio da se približavam, suborac je malo pridigao glavu, ali dovoljno da ga jasno čujem: "Ne, ne! Ne prilazi! Ne prilazi!!" Nastavila sam dalje trčati. Omamljivao me teški miris baruta. "Ne prilazi! Čuješ li?! Ne prilazi! Na njihovu smo nišanu, ne prilazi… ne… ne prilazi…" Trčim. Još malo. Još samo nekoliko metara. Još samo malo… Novi udar granate. Meci koji zuje okolo. Miris zemlje natopljene krvlju. Zadnje čega se sjećam. Tama. Tišina. I mrak. Bez zvukova. Bez mirisa. Bez boja…“ Kada bismo, kojim slučajem, imali takvu filmsku industriju, koja bi imala razvijenu distribucijsku i svekoliku kinematografsku mrežu; ovako bi mogla izgledati neka od scena u filmu posvećenom temama iz Domovinskog rata. Neki od takvih filmova trebali bi biti posvećeni istinskim junacima Domovinskog rata, o kojima se zna vrlo malo ili nimalo. A jedna od takvih junakinja Domovinskog rata bila je i Nevenka Topalušić. Nevenka Topalušić bila je jedan od nezaobilaznih primjera osobnog i osobitog junaštva u mnogim teškim bitkama Domovinskog rata. Prošla je mnoga važna ratišta, uvijek na prvoj crti, uvijek na mjestima gdje su sitnice odlučivale o životu i smrti, uvijek među prvima, uvijek među najhrabrijima, uvijek bez razmišljanja o djelovanju, riziku i posljedicama. Upravo onako, kao što je svaki istinski branitelj uvijek činio. Hrabro, otvoreno, bez kalkulacija. Ranjena je u jednoj od takvih akcija, nastojeći pružiti hitnu terensku medicinsku pomoć jednom od ranjenih suboraca. U tome su je spriječili agresorski meci i topnički udari, zbog kojih je i sama postala teškom ranjenicom. Ranjavanje je bilo teško i ozbiljno, ali Nevenka Topalušić nije dozvolila da osobna invalidnost bude razlog nekakvoj njenoj pasivizaciji i ponešto povučenijem načinu života. Baš naprotiv. Uvijek je bila spremna osobno pomoći i podržati svaki oblik braniteljskog zajedništva i jedinstva. U ratu i miru, bez ikakve razlike. Naravno da je Nevenka Topalušić bila prisutna i u Zagrebu, tijekom prosvjeda koji se održavaju pred ministarstvom branitelja u Savskoj ulici. Smrt je ovu dragovoljku Domovinskog rata zatekla upravo tijekom prosvjeda hrvatskih branitelja. Prethodno su neki njeni suborci primijetili da se ne osjeća dobro te su joj čak sugerirali da ide kući, ali je ona na sve te savjete odgovorila da s njima ostaje do kraja prosvjeda, bez obzira koliko trajali. I na tom se primjeru može iščitati kako izgleda zajedništvo hrvatskih branitelja na djelu te koliko je ono snažno i moćno. Nedugo prije smrti, mediji su zabilježili njenu izjavu, o razlozima zbog kojih je došla na prosvjed: "Ovdje sam zbog toga jer me ubija ova nepravda. Otišla sam u rat da bi bilo bolje mojoj djeci, no međutim, niti je bolje mojoj djeci, niti je meni. Došla sam izričito zbog toga da se borim za sebe i svoju djecu. Neću odavde, mogu me samo mrtvu odnijeti. Dan i noć, ako treba godinama, dok god ne umrem tu ću biti!" Nevenku Topalušić nisu ubili agresorski meci u Domovinskom ratu. Nevenku Topalušić ubili su; u kombinaciji s njenim teškim zdravstvenim stanjem; nepravda i stres u slobodnoj Hrvatskoj. Hrvatski branitelji prosvjeduju zbog ponižavanja i zapostavljanja branitelja te traže ostavke ministra branitelja Predraga Matića, njegove zamjenice Vesne Nađ i pomoćnika Bojana Glavaševića. Pored tolikih ostalih negativnosti, upravo je jedna od izjava Bojana Glavaševića pokrenula lavinu nezadovoljstva, ne samo među braniteljskom populacijom, koja je naposljetku i rezultirala prosvjedima u zagrebačkoj Savskoj ulici. Podsjetimo se te Glavaševićeve izjave; koju je izrekao na tribini Documente čija je predsjednica Vesna Teršelić; a koja glasi: "Trebalo bi istražiti zašto velika većina hrvatskih branitelja i civila, koji su prošli Domovinski rat, boluje od niza malignih oboljenja i PTSP-a, a riječ je o populaciji koja je pobijedila u ratu i ostvarila brojna zakonska prava; dok populacija koja je bila na strani takozvane 'krajine' i izgubila rat, nema prava, ali ni PTSP." Radi se, najblaže kazano, o nesretnoj i nespretnoj izjavi. No, isto tako, ovako postavljene stvari otvaraju čitav niz pitanja, na koje javnost traži odgovore. Koji je krajnji cilj ove izjave? Žele li se ovakvim i sličnim izjavama produbiti podjele u hrvatskom društvu? Komu smeta jedinstvo hrvatskih branitelja? Tko želi narušiti stabilnost tog jedinstva? Koji je temelj ovakve izjave? Znači li to da pobjednička vojska ne može bolovati od posttraumatskog stresnog poremećaja? Znači li to da onaj koji je ostvario zakonska prava nema zbog čega biti bolestan? Znači li to da agresorska strana stvarno ne pati od PTSP-a? Znači li to da netko ima planove za izjednačavanje krivnje? Znači li to da postoje planovi o zakonskom izjednačavanju svih sudionika Domovinskog rata, bez obzira s koje strane dolazili? Samo na osnovi ove izjave, otvara se još čitav niz sličnih pitanja, ali i sumnji, briga i strahova. Neki su pomislili da se Bojan Glavašević malo “zaigrao“ s takvom izjavom te da se radi o svojevrsnoj nepromišljenosti, no to demantira Matićeva izjava koji je stao u obranu svog pomoćnika: "Ono što je on rekao, nije pogriješio i ja stojim iza toga!" Potom je i predsjednik Vlade Zoran Milanović nedvosmisleno podržao Predraga Matića: “Ministar ima podršku i ona je jasna.“ Potom je nastavio: "Uvijek postoji glasna manjina, a ona nas neće pokolebati u onome što radimo!“ Možda je jedan od boljih primjera onoga što rade, još jedna izjava Predraga Matića: "U tri godine, otkako sam ovdje, otišao sam po generale i upoznao Brada Pitta i Angelinu Jolie. To je sva sreća koja mi se dogodila." Malo je to, premalo, za sreću jednog visokog dužnosnika. Nije mi poznato ima li Predrag Matić ikakvih glumačkih težnji ili ambicija, ali isticati kao sreću jedno upoznavanje s glumačkim parom, ne čini mi se pretjerano značajnim. Više bih volio da se ministar Matić pohvalio s činjenicom da je, primjerice, odvratio nekog hrvatskog branitelja od suicidalnog čina ili nekim sličnim formativnim postupanjem. Ne znam čeka li ministra Matića, iza političke karijere, glumačka karijera ili neka druga, ali želim mu da bude daleko bolji i uspješniji, nego što je to bio kao ministar hrvatskih branitelja. U svojstvu ministra trebao je doći i na komemoraciju Nevenki Topalušić. Bez obzira na sve prosvjede, nesuglasice, političke razlaze i razmimoilaženja, trebao je pronaći vremena i pojaviti se na komemoraciji junakinji Domovinskog rata. I sve dok postoje niske političke strasti, javnost će biti prisiljena postavljati tisuće novih pitanja, baš poput pitanja: Zašto moraju umrijeti heroji Domovinskog rata da bi tek tada narod za njih saznao i za žrtve koje su za taj narod podnijeli? Onaj isti narod, za čiju su budućnost sve te osobne žrtve i bile prinesene. I koje se još uvijek nastavljaju prinositi, kroz stres i suvremene oblike teške nepravde. Izvorni članak pogledajte OVDJE