NINO RASPUDIĆ: Povratak u devedesete ili u osamdesete?

Povratak u devedesete – sintagma je koja se zadnjih tjedana sve češće čuje od lijevih medija i intelektualaca, a kojom se želi označiti opća negativna atmosfera koja, po njihovu mišljenju, upravo kulminira prosvjedom branitelja u Savskoj, svečanim dočekom Branimira Glavaša i žučnim reakcijama na zadnju presudu Haškog suda. Perfidnost lansiranja tog izraza u svrhu označavanja nečega mračnog, nepoželjnog, zaostalog, leži u tome što ga se uzima zdravo za gotovo, i time sugerira da su politički i širi društveni procesi u Hrvatskoj devedesetih bili isključivo negativni. Druga strana nasjeda na tu igru pa se brani u smislu “ne, nije to povratak u devedesete”, nesvjesna da time samo pojačava stereotip i tjera vodu na tuđi politički mlin, tj. pristaje na tezu da su devedesete nekakav “srednji vijek”, mračno međurazdoblje između svijetlih jugoslavenskih desetljeća koja su im prethodila i divote vremena kohabitacije Mesić - Račan, kasnije Mesić - Sanader, koje im je slijedilo. Vrijeme rasprodaje svega, od banaka do telekoma, potrošačke histerije, višestrukog uvećanja državnog duga, uvlačenje dobrog dijela građana u dužničko ropstvo, devalvacije svih ideala između mrkve ulaska u EU i batine Haškog suda, tako samorazumljivo ispada vrijeme svjetla, usporedivo samo sa “sretnim osamdesetima”. Je li metodološki ispravno izolirati devedesete kao da su pale s neba, a nisu odvojak osamdesetih, i jesmo li, s obzirom na kontekst agresije i stvaranja države od nule, kao nacija podbacili više u tom desetljeću ili nakon njega? Mogu li se devedesete svesti samo na privatizacijsku pljačku i netolerantni nacionalizam, a izostaviti da je to i vrijeme stvaranja države, uvođenja demokracije, višestranačja, obrane od agresije i obnove zemlje? Prigovaraju se niski demokratski standardi, no odakle su se drugačiji i mogli baštiniti, nakon pola stoljeća totalitarizma? Paradoks je da proklinjači devedesetih istovremeno žale za tim vremenom u kojem je cvjetalo oporbeno novinarstvo, od “mitskog” Ferala do Radija 101, koje je nakon “izlaska iz mraka devedesetih” neslavno propalo. Mitska “propast industrije” je neprecizan pojam jer ne pojašnjava koje i kakve industrije, te izostavlja kontekst globalizacije, unutar kojeg je došlo do deindustrijalizacije i drugih, pogotovo manje razvijenih europskih država. Ne negirajući primjere pljačke uz političku potporu i svjesnog uništavanja proizvodnje koja je mogla biti održiva, kako bi se domogli unosnijeg zemljišta, treba, radi istine, a istina je cjelina, pogledati i kako su prošla poduzeća koja su ostala u javnom vlasništvu, te istaknuti i uspješne primjere privatizacije. Ističe se nekoliko primjera represije i gušenja slobode govora devedesetih, ali što je danas bitno drugačije? Od nepotizma, partijskog kadroviranja do otpuštanja zbog verbalnog delikta na javnoj televiziji kao u slučaju Karoline Vidović Krišto. Policija se i danas koristi za politički pritisak na medije i civilno društvo. Osobno sam, bez ikakve suvisle indicije, ispitivan o napadu izmetom na režimskog novinara, volonteri udruge U ime obitelji su danima policijski ispitivani zbog drvenih štandova koje im je, umjesto da leže u skladištu, grad Zagreb ustupio za prikupljanje potpisa, čime je proračun, eto, silno oštećen. Što reći o predizbornom uhićenju mladića zbog lijepljenja plakata protiv aktualnog predsjednika u istom gradu u kojem su “mračnih devedesetih” izlazile novine koje su se na naslovnici sprdale s čovjekom na samrti, tadašnjim predsjednikom? Što je s javnim novcem koji se gotovo potpuno dijeli ideološki podobnim “neprofitnim” medijima? Devedesetih je bilo kolosalnih primjera ulizivanja umjetnika vlasti, ali nije bilo slučajeva da režimski intendant stavlja na pročelje narodnog kazališta sliku ministra ili doministra i tako reklamira vlast. Nepomućeno bratstvo i jedinstvo Osamdesete su, kako nas između ostalog uvjeravaju i od režima sponzorirani TV uradci, bile super, urbane, tolerantne i rokerske. Uz punu zaposlenost i nepomućeno bratstvo i jedinstvo. A u stvari je režim sve do 1989. ubijao političke neistomišljenike po inozemstvu, hapsio zbog verbalnog delikta, zbog vica, pjesme. Marksizam je promican kao službena “znanost”. Neki se još sjećaju pojma “par-nepar”, nestašice benzina, deterdženta, kave, redukcija struje... Kao luksuz je izgledala banana ili limenka coca-cole. Održavali su se parareligiozni fenomeni poput ophodnog trčanja s komadom drveta zvanim štafeta, koja bi se na koncu uz masovnu ceremoniju predavala despotu, a kasnije njegovim nasljednicima na stadionu JNA u Beogradu. Nekima je tada bilo bolje, ali većini nije. Lažu da nije bilo nezaposlenih. Nezaposlenost se, između ostalog, rješavala izdavanjem pasoša i jednosmjerne karte za Njemačku, čime su u svijetlim desetljećima nepovratno ispražnjeni čitavi krajevi. Laž je da je država svakome davala stan, dobila ga je izrazita manjina. O općoj atmosferi dovoljno govore i najpoznatiji proizvodi jugoslavenske masovne kulture. O kojoj mračnoj atmosferi govori Štulić, o kojoj nezaposlenosti Bolji život ili paranoji Balkanski špijun, ako su osamdesete bile takva Arkadija kakvom ih danas prikazuju? Politički, kulturni, medijski milje koji je bio dio, ili se prepoznaje kao baštinik, jugoslavenske elite osamdesetih, gadi devedesete kao mračne godine i preko mjere, prije svega da bi obranio vlastite mitove. Između ostalog pripisuju si kao veliku zaslugu što su raspisali demokratske izbore u proljeće 1990., pola godine nakon pada Berlinskog zida i nakon što je Ceausescu već strijeljan. Zašto ih nisu raspisali pet, deset ili petnaest godina ranije? I gdje bi završili da nisu bili tako velikodušni pa tada dopustili višestranačje? Tko je koga na koncu “poćerao" Dio priče o devedesetima podgrijala je ovotjedna presuda Međunarodnog suda pravde u Haagu, kojom su odbačene međusobne tužbe Hrvatske i Srbije za genocid. Interpretacije su različite. Od katastrofičnih, prema kojima ispada da smo sada izgubili rat, do optimističnih koje izvlače pozitivne elemente, od utvrđivanja da je u agresiji sudjelovala i JNA do potvrde oslobađajuće presude za Oluju. Tri su moguća krivca za nepovoljan ishod. Prva teza je da ne valja sud, tj. da je pristran ili nekompetentan. Druga je da je tužba bila besmislena i loše postavljena. Treća mogućnost je da valja sud, valja optužnica, ali je kriv hrvatski pravni tim, jer su dijelovi početne tužbe izbačeni, a postupak loše vođen. Stručne analize će pokazati gdje leži istina. Nakon presude većina medija kao da nastoji nametnuti dojam da je između Hrvata i Srba na koncu ishod ostao neodlučen. Ali u praksi nije. Makijavelistički rečeno, na kraju se računa tko je dobio rat. Balkanski kazano, tko je koga na koncu “poćerao”. Stoga našima ne bi bilo loše podsjetiti se da smo mi u Hrvatskoj dobili rat, a Srbima da su ga izgubili, jer se često ponašamo kao da je bilo obrnuto, pa hrvatska politika uobičajeno pretjerano kuka, a srpska se neutemeljeno junači. Hrvatska i Srbija moraju kad-tad raščistiti “devedesete”. To se neće dogoditi olakim ljubakanjem pod europskim mentorstvom, već konačnim rješavanjem sudbine nestalih, povratom opljačkanog i suđenjem počiniteljima zločina na svim stranama. Hrvatska ima mehanizme da to izbori, ne bilateralnom ucjenom radi ucjene, već kao sredstvom zadovoljavanja pravde kojim će se i Srbiji pomoći u dosezanju europskih standarda. Bojim se da će proći još nekoliko desetljeća dok se ti procesi ne dogode, ali ostaje nada. Mi jesmo svoja prošlost, ali i bivamo svoja budućnost. Daleko od toga da je povratak u devedesete ideal, ali današnje gospodare Hrvatske treba podsjetiti kako uporno vraćanje vrijednosti, mentaliteta pa i kadrova “osamdesetih”, nužno kasnije dovodi do “devedesetih”.