Nino Raspudić: Svi putevi vode u Marrākeš

Nakon što je u kolovozu hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović “sa zadovoljstvom” prihvatila poziv glavnog tajnika UN-a da 10. i 11. prosinca sudjeluje na konferenciji u Marrākešu, gdje će se usvojiti dokument Globalni dogovor za sigurnu, urednu i propisnu migraciju, ovoga tjedna se ipak predomislila i došla u izravan sukob s premijerom Plenkovićem. Profiliraju se tako do kraja različite vanjskopolitičke orijentacije, predsjedničina američka, premijerova briselska, a nakon Putinovog odlikovanja Bandiću, uz odranije s ruskom energetikom povezane kružoke, i treća, moskovska struja. Nakon Trumpove pobjede SAD definitivno izlazi iz globalističke mreže, čiji sada najveći podržavatelj ostaje EU, točnije Njemačka. Svjedočimo globalnom sukobu u kojem s jedne strane stoje suverenisti, koji smatraju kako je nacionalna država najbolji okvir za razvoj demokracije, ostvarenje blagostanja, sigurnosti i zaštite ljudskih prava te kako polugama vlasti trebaju upravljati ljudi koji su izabrani od građana. S druge strane su globalisti, koji podržavaju proces prenošenja težišta moći i odlučivanja na birokratske nadnacionalne strukture bez demokratskog legitimiteta, od UN-a, EU, silnih agencija, globalnih NGO-a isprepletenih s multinacionalnim kompanijama i njihovim interesima, pri čemu je sve veći upliv neizabranih birokrata koji ne odgovaraju nikome. Pored, često i iznad, nacionalnih zakonodavstava množe se konvencije, deklaracije, kompakti, agende, regule, protokoli, međunarodni forumi. SAD-e je danas najjača država koja se protivi globalističkoj agendi. Sudeći po rezultatima midterma, Trumpu je gotovo izvjesna pobjeda za dvije godine. Sada ima i novu izliku ako do kraja mandata nešto od obećanja i ne provede – onemogućili su ga demokrati u Kongresu, piše Nino Raspudić / Večernji list Predsjednica je odustala od puta u Marrākeš jer je SAD-e protiv “kompakta”. Pridružile su se Mađarska, Austrija, a sada naznake odbijanja globalnog sporazuma o migracijama dolaze i iz Slovenije, Češke, Poljske, Italije. Što stoji u famoznom “kompaktu” i otkud to protivljenje nekoliko ozbiljnih zemalja? Zavidim svakome tko nije pročitao taj dokument. Nije preopširan, obuhvaća trideset stranica, ali je napisan na drvenom, pojednostavljenom engleskom birokratskog globalnog novogovora. Čitatelj se mora probijati kroz šumu ispraznih frazetina dok ne dođe do par grmova u kojima možda leži zec. Kao što se i u samom tekstu navodi, taj dokument je pravno neobvezujuću. Pa čemu onda tolika pompa, globalno okupljanje u Maroku i svečano potpisivanje? Drugo, tekst neprestano upućuje na prethodne dokumente, Njujoršku deklaraciju o izbjeglicama i migrantima, Agendu 2030 za održivi razvoj te Akcijsku agendu iz Adis Abebe, čime se stvara interpretativni labirint, jer i oni upućuju na buduće. U vodećim načelima autori dokumenta ističu: “Migracija je bila dio ljudskog iskustva kroz povijest i prepoznajemo da je to izvor prosperiteta, inovativnosti i održivog razvoja u globaliziranom svijetu” (prijevod je moj). Zauzimaju dakle, apriorni i isključivo pozitivan stav prema tom fenomenu. Argumente za to u mnogim slučajevima nije teško naći, ali jednako tako postoje i brojni drugi konteksti u kojima migracija, pogotovo ilegalna, nije izvor prosperiteta, inovativnosti, a pogotovo famoznog “održivog razvoja”. Uz pojednostavljenu, isključivo pozitivnu sliku učinaka migracije, drugi temeljni problem dokumenta je pretpostavka da sve zemlje svijeta imaju po tom pitanju jednaku odgovornosti i istu korist: “Presudno je da nas izazovi i prilike međunarodne migracije sjedinjuju, umjesto da nas dijele. Ovaj Globalni sporazum utvrđuje naše zajedničko razumijevanje, dijeljenje odgovornosti i jedinstvo svrhe vezano uz migracije, što čini posao za sve.” Nisu isti interesi i odgovornosti različitih država. Nije ista odgovornost Francuske i Engleske ili Hrvatske i Slovačke. Ako Njemačka treba, primjerice, tri milijuna manualnih radnika u sljedećih pet godina, to možda ne vrijedi i za neke druge zemlje. Potpisnice dokumenta se de facto obvezuju na propagandu po tom pitanju: “Mi također moramo omogućiti svim našim građanima pristup objektivnim, na dokazima utemeljenim, jasnim informacijama o prednostima i izazovima migracije, s ciljem raspršivanja zavaravajućih pripovijesti koje stvaraju negativne percepcije migranata.” Antipod “prednostima” nisu “mane” ili “nedostaci” ili “negativnosti”, već “izazovi”. Gdje je obveza istinitog i objektivnog izvještavanja? Je li teoretski moguće u nekim kontekstima da “objektivne, dokazima utemeljene informacije” mogu stvoriti i negativnu percepciju migranata? Jednostrana, propagandna tendencija višestruko je potvrđena u tom dokumentu koji, među ostalim, nalaže kako treba “prikupiti, analizirati i koristiti podatke o učincima i koristima migracije, kao i doprinosu migranata i dijaspora održivom razvoju”. Treba napomenuti da ovaj “dogovor” ne govori o izbjeglicama, na koje se odnose drugi dokumenti, već o migrantima, pri čemu zamagljuje granicu između legalnih i nelegalnih. “Primjenom Globalnog sporazuma osiguravamo učinkovito poštivanje, zaštitu i ispunjavanje ljudskih prava svih migranata, bez obzira na njihov migrantski status, u svim fazama migracijskog ciklusa.” U nastavku dokument na istom tragu nalaže: “obvezujemo se primijeniti politike upravljanja granicama koje poštuju nacionalnu suverenost, vladavinu zakona, obveze prema međunarodnom pravu, ljudska prava svih migranata, bez obzira na migrantski status” te dodaje kako treba “uspostaviti sveobuhvatne politike i razvijati partnerstva koja će opskrbiti migrante u situaciji ranjivosti, bez obzira na njihov status migracije”. Sporazum nalaže da se migrantima osigura “pristup javnoj ili dostupnoj neovisnoj pravnoj pomoći, kako bi se osiguralo da su svi migranti posvuda priznati kao osobe pred zakonom”. Dobra vijest za ministra zdravstva je da u sporazumu stoji i kako treba “ugraditi zdravstvene potrebe migranata u nacionalne i lokalne zdravstvene politike i planove”. Potiče se legaliziranje ilegalnih migranata: “Razviti dostupne i prikladne postupke koji olakšavaju prijelaz iz jednog statusa u drugi i informiraju migranta o njihovim pravima i obvezama kako bi spriječili migrante da zapadnu u neregularan status u odredišnoj zemlji”, te još jasnije: “nadograditi postojeće prakse kako bi se migrantima u neregularnom statusu omogućio pristup pojedinačnoj procjeni koja bi mogla dovesti do redovitog statusa, od slučaja do slučaja i uz jasne i transparentne kriterije”. Osim što je zamagljena granica između legalnih migranata i ilegalnih koji provaljuju silom, nejasno je što sve potpada pod ljudska prava? Ide se na sprječavanje kolektivnog protjerivanja: “Razviti postupke i sporazume o traženju i spašavanju migranata s primarnim ciljem zaštite prava migranata na život, koji podržavaju zabranu kolektivnog protjerivanja, jamči pravodobni postupak i pojedinačne procjene”. Koliko vremena i osoblja treba, primjerice, u Bihaću da pojedinačno procjeni deset tisuća ljudi? Dvije su glavne sive zone koje otvara ovaj sporazum, a koje obvezuju zemlje da ilegalne migrante prihvate kao legalne. Jedna se odnosi na djecu bez pratnje roditelja kao prvi, a potom spajanje obitelji kao drugi korak, a druga na migrante koji su kao žrtve krijumčara ljudi ilegalno uvedeni u zemlju, a koje bi onda, iz nekog razloga, trebalo “legalizirati”. “Zaštitite i poštujte prava i najbolje interese djeteta u svakom trenutku, bez obzira na njihov status migracije”. Ova odredba može potaknuti ilegalno ubacivanje djece, za kojima bi onda principom spajanja obitelji imigrirali i odrasli. Kod bespomoćne, male djece, sva skrb je nesporna no koliko je takvih? Boris Havel s FPZ-a nedavno je iznio podatak iz Švedske u koju je 2015. uselilo 153.000 ljudi, mahom s Bliskog istoga i Afrike. Od toga se njih više od 33.000 tisuće prijavilo kao malodobna djeca bez pratnje roditelja. Kada su se, kod nekih sumnjivih slučajeva, napravila medicinska istraživanja te “djece”, ispostavilo se da je 83% testiranih ima više od 18 godina. “Nadalje, obvezujemo se da migranti ne budu odgovorni za kazneni progon zbog činjenice da su bili predmet krijumčarenja, bez obzira na potencijalni progon za druga kršenja nacionalnog prava. Također se obvezujemo identificirati krijumčarene migrante kako bismo zaštitili njihova ljudska prava”. U nastavku i: “Primijenite mjere koje se odnose na posebne ranjivosti žena, muškaraca, djevojaka i dječaka, bez obzira na njihov status migracije, koji su postali ili su u opasnosti da postanu žrtve trgovine ljudima i druge oblike eksploatacije olakšavajući pristup pravdi i sigurno izvještavanje bez strahu od pritvora, deportacije ili kazne.” Štoviše, treba “osigurati migrantima koji su postali žrtvom trgovanja ljudima zaštitu i pomoć, kao što su mjere za fizičko, psihološko i socijalno oporavak, kao i mjere koje im omogućuju da u odgovarajućim slučajevima ostanu u privremenoj zemlji, privremeno ili trajno”. Orvelovski dio vreba pri kraju dokumenta i nalaže: “promicati neovisno, objektivno i kvalitetno izvješćivanje medijskih kuća, uključujući internetske informacije, uz senzibiliziranje i edukaciju medijskih djelatnika o pitanjima i terminologiji vezanim za migracije, ulaganje u etičke standarde izvješćivanja i oglašavanje te zaustavljanje dodjele javnih sredstava ili materijalne potpore medijima koji sustavno promiču netrpeljivost, ksenofobiju, rasizam i druge oblike diskriminaciju prema migrantima, uz puno poštivanje slobode medija”. Dakle, uz puno poštivanje slobode medija kontrolirat ćemo i gušiti po tom pitanju nepoćudne medije. Baš me zanima tko će na koncu otići u Marrākeš potpisati ovu podvalu. Nino Raspudić / Večernji list