Očito je zašto se Bernardić sad uhvatio Vatikanskih ugovora (iako u samo tri zemlje EU-a nema vjeronauka u školama)

Republika Hrvatska potpisala je i ratificirala ukupno četiri ugovora sa Svetom Stolicom u razdoblju 1996.-1999. godine, danas kolokvijalno nazvana Vatikanskim ugovorima. Tim sporazumima definirani su međusobni odnosi na području odgoja, obrazovanja, osnovan je Vojni ordinarijat, ali i dogovoreno je vraćanje Crkvi državne imovine koja je oduzeta tijekom komunističke diktature. Reviziju pa čak i ukidanje tih međunarodnih ugovora svako malo traži jedna od lijevih stranaka ili pojedinaca koji pripadaju lijevom političkom spektru. Ranko Ostojić, nekadašnji potpredsjednik SDP-a, ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik vlade u mandatu Zorana Milanovića, obećao je u vrijeme unutarstranačke kandidature za predsjednika partije kako će tražiti reviziju Vatikanskih ugovora. Međutim, bio je jako tih kada je šef partije Milanović, nakon posjeta Vatikanu, izjavio kako te sporazume neće mijenjati jer za to nema potrebe. SDP uvijek voli, u nedostatku racionalne i argumentirane pametne ideje ili argumenta, izvući Vatikanske ugovore i preko njih motivirati svoje biračko tijelo, ono najstarije, osobe koje su mentalno još uvijek članovi Saveza komunista pa čak još hodočaste u Kumrovec, ali i one najmlađe koji svoj bunt pokušavaju iskazati željom da budu kontra. No nije ovoga puta Bernardić samo zbog toga pokrenuo inicijativu pa čak i najavio interpelaciju u Saboru i zaprijetio referendumom.

Davor Bernardić kasni za stvarnošću

Bernardić i njegovi savjetnici napravili su to jer im Anka Mrak-Taritaš i njena Amsterdamska koalicija oduzimaju glasove. Možemo se mi slagati ili ne s njenom politikom i svjetonazorom, no Anka Mrak-Taritaš polako, ali sigurno mlakom, sporom i neodgovornom Bernardiću 'preuzima' primat na ljevici. Lijevim biračima ona je prihvatljivija, argumentiranija od Bernardića koji kasni za stvarnošću, a svojom politikom  nastavlja partiju sve više i više odmicati od svake realne i argumentirane politike. No na stranu frakcijske bitke na ljevici, jedan od glavnih argumenata koji ljevičari vole navoditi, uz financije koje na godišnjoj razini izdvajamo za Crkvu, je i to što je Hrvatska po Ustavu sekularna zemlja. Kao sekularna zemlja to bi trebalo značiti kako Crkva ne smije imati nikakvu ulogu u životu zemlje, a vjera bi trebala ostati u obiteljskom domu. Naravno, nemate pravo odgajati doma dijete kako želite, to će činiti Ministarstvo obrazovanja, kao što je to radilo u komunizmu. Ako mislite drugačije, ako smatrate da Crkva kao moralna vertikala u društvu treba imati pravo u jednakoj mjeri kao i druge vjerske zajednice i udruge utjecati na razvoj društva, onda ste katoliban, katolički taliban koji će zemlju smjesta odvesti u nekakva mračnija doba. No što bi ti veliki građanski mislioci rekli da žive u zemljama koje imaju državnu, službenu religiju. Kad kažemo da neke zemlje imaju službenu religiju odmah svrnemo pogled na istok, arapske zemlje koje prakticiraju islam u građanskom ili konzervativnijem društvu. No i nekoliko najnaprednijih europskih država i članica Europske unije ima službenu religiju koja kod njih još uvijek ima veliku društvenu ulogu i koje vjerojatno i kod njih kao takve opterećuju državni proračun i imaju vjeronauk u školama.

Zemlje Europske unije sa službenom religijom

Tako katolicizam kao službenu religiju imaju Lihtenštajn, Malta i Monako. Rekli bi 'neki male zemlje' pa nema veze, no mislim kako velikoj većini tih ne bi smetalo primati plaće u jednoj od tih zemalja. Malo veća zemlja od njih je Grčka u kojoj je službena religija pravoslavno kršćanstvo, a službena crkva Grčka pravoslavna crkva. Danska (Danska Crkva), Island (Islandska Crkva)i Norveška (Norveška Crkva) imaju svoje službene crkve i religije, a jedna od posljednjih u nizu je i Velika Britanija. Sve te zemlje imaju i vjeronauk kao predmet u školama, a u nekima je i obvezan za razliku od Hrvatske u kojoj je izborni predmet. Jedine države u EU koje nemaju nikakav oblik vjeronauka u školi su Francuska, Bugarska i Slovenija. Doduše, u Francuskoj se u dvjema pokrajinama, Alzasu i Loreni, ipak održava vjeronauk u školi. Najviše zemalja ima pedagoški utemeljen konfesionalni vjeronauk, koji je u većini slučajeva zajamčen za sve religije. Konfesionalnu vjersku nastavu imaju Austrija, Belgija, Italija, Irska, Njemačka, Poljska, Portugal, Slovačka, Finska, Rumunjska. U Litvi, Češkoj, Mađarskoj, vjeronauk je izborni konfesionalni predmet, ali izvan školske satnice. U zemljama s protestantskim kršćanskim naslijeđem, kao što su Danska, Island, Norveška i Engleska, održava se otvoreni vjeronauk za sve. Dok su u Švedskoj, Škotskoj, Letoniji vjerske zajednice tek "savjetnici" državnim institucijama kako bi prezentirali svoju teologiju ili etiku na nastavi koja je otvorena za sve vjere. Dakle, argument da ćemo ukidanjem Vatikanskih ugovora zaštititi ili dovesti do sekularne države jednostavno nije istinit. Uostalom, sekularna država ne znači samo micanje Crkve, odnosno religije iz države, odnosno politike, već i micanje države iz Crkve i religije. No ono što Hrvatskoj treba nije revizija međunarodnih ugovora sa Svetom Stolicom ili micanje vjeronauka iz škola. Nama treba oporba koja će davati argumente mladima za ostanak u Domovini, smanjivanju porezne presije rada, radnika i poslodavaca, reforme zdravstvenog i mirovinskog sustava koji će dati nadu za bolju budućnost, smanjivanje korupcije i uhljebničkog mentaliteta. Vrijeme je za konstruktivnu oporbu, a ne onu koja sklepa na brzinu dokument kao mamac za birače jer za ostalo treba vremena i konstruktivnog dijaloga s pozicijom. Marijan Opačak / Direktno