OD AGRESORA DO CIVILA! Na osnovu lažnih činjenica optužen za ratni zločin? (2. dio)
Kad bi se igrali tuđim životima i njihovim slobodama, doslovce slobodom i uživanjem kretanja, pa i ako ne bi imali nešto posebno, onda bi zamutili vodu ili kašu kroz pravosudni sustav. Već u prvom djelu navodio sam neke djelove slučaja „LORA 1 i 2“, ali nije na odmet ponoviti i dodati što smo još naknadno doznali.
Četvrt stoljeća progona branitelja, podsjeća me na progon nacista, no mogu li se hrvatski branitelji uspoređivati s nacistima? U današnje vremena političkog beznađa i to je moguće, a o političkoj eliti, posebice crvenim kmerovima i njihovim jatacima. I dok je bitno tko je kakvu kapu nosio, te što je ispod kape, neki od njih ispod kape nemaju ama baš ništa osim mržnje prema Hrvatima, a njihov govor mržnje sve je jači i učestaliji. Malo sam skrenuo od onog bitnog u ovoj kolumni, no nije na odmet.
Mogli bi raspravljati o nastanku Hrvatske države, koji datum odrediti kako nastanak samostalne države i međunarodno priznanje. Koji je datum važniji ili točniji ili vjerodostojniji neka odrede povjesničari. Znamo da je prvi oružani skukob hrvatske policije i pobunjenih Srba bio u Pakracu 01./02. 03. 1991. godine, gdje su zarobljeni hrvatski redarstvenici, a napad na Pakrac su izvršili „lojalni“ Srbi s Veljkom Đakulom na čelu. Postavljamo pitanje, a odgovor znamo, od kuda oružje za okupaciju, nešto kasnije, 1/3 Hrvatske. A što su to Srbi htjeli, unutar hrvatske države, svoju samostalnu državu, čime formiraju svoje paravojne formacije, tzv. Martićevu miliciju, a sve pod zaštitom tzv. JNA. Odcjepljenje od države, balvan revolucije, teroristički činovi, oružana pobuna …..začinjeno razno raznim kaznenim djelima iz oblasti ratnih zločina, a za koje većinom nitko ne odgovara, dok takva praksa za hrvatske branitelje ne vrijedi, a najgore u svemu je što se istima podmeću krivotvoreni dokazi, oni koji su nekad trebali štiti ustavni poredak RH-a, danas proganjaju te iste branitelje, jer eto netko mora biti kriv, a imali li tu pravde ili pravice manje bitno.
i onako na papiru stoji da nas ima oko pola milijuna branitelja, pa što znači, ako nekolicina završi u zatvoru ili budu optuženi i osuđeni za ratni zločin, koji nisu počinili, ali su samim time „žigosani“. Prikupljajući materijale za slučaju „LORA 1 i 2“, odmah se ljudi sustežu svakog komentara, čast pojedincima, jer i samo spominjanje ratnog zločina budi neku sumnju. Ti BRANITELJI su stigmatizirani u društvu, prekršena su sva njihova ustavna, zakonska i ljudska prava.
Jedan od pravnih paradoksa je recimo optužnica br. KT 575/92 od 11. 09. 1992. godine od strane Vojnog tužiteljstva u Splitu, a koju potpisuje zamjenik vojnog tužitelja, nitko drugi do, Mladen Bajić. Isti 29 osoba srpske nacionalnosti optužuje za kazneno djelo iz čl. 236 f KZ RH – oružana pobuna. Uglavnom radi se o „civilima“, svećenicima koji se udružuju, naoružavaju sebe, ali i ostale Srbe radi počinjenja kaznenog djela, s ciljem oružane pobune i činjena terorističkih ataka. Na iste se primjenjuje Zakon o oprostu, kao i mnoge druge, koji su napali, ubijali, protjerivali ne srpsko stanovništvo, vršili etničko čišćenje, genocid, formirali tzv. „logore smrti“, činili razna zlodjela.
Rat se vodio na području Republike Hrvatske. Napadači: Republika Srbija i Crna Gora, JA, dragovoljački i četnički odredi i pobunjeni Srbi u tzv. SAO Krajini. Gdje je kolektivna odgovornost, te naplata ratne štete?
Što se događa u slučaju „LORA“? Jedan od zatvorenika, Nenad Knežević, nije bio „civil“ u inkriminirano vrijeme u lipnju 1992, već da je bio terorist, ubačeni diverzant u redovima HV-a! Priložen je dokaz da je 29.10.1991 Nenad Knežević ubačen kao vodič postrojbama ZNG, tj. 105. Bjelovarskoj brigadi i dr, u zapadnoj Slavoniji u akciji zv „Orkan91“! U toj akciji Knežević je kriv za pogibiju najmanje 11 hrvatskih branitelja i više ranjenih u borbi za Trokut! Knežević je ubrzo otkriven te je iz straha za vlastiti život pobjegao s bojišnice ali je isti dan uhićen po Vojnoj policiji sa svoja 2 pomoćnika i sutradan sproveden u Remetinec i odmah razmjenjen!?
Knežević se opet vratio na dalmatinsko ratište i u dobro poznati Split, ali je prokužen od strane SIS-a pa je uhićen zajedno s čitavom grupom suradnika i doveden u VIC Lora radi krim.obrade, a privođenje u VIC „Lora“ odredio je Vojni sud u Splitu, a na zahtjev, koga drugog nego već spomenutog Mladena Bajića. Da bi izbjegao suđenje, Nenad Knežević, bježi iz VIC-a, svladavajući judo zahvatom stražara, preskakanjem žice visine 180 cm, što odaje obučenost istog. U sprječavanju bijega istog, stražar/i otvaraju vatru te je isti ranjen u nogu i ruku, a istog su pripadnici VP HV-a odveli u KBC radi pružanja pomoći. Tko i što je tu sagriješio? Provedenim stegovnim postupkom na stražarima, nisu utvrđene nepravilnosti i protuzakonito postupanje.
Jednom od osuđenika Odgovornost okr. Emilia Bungura leži u činjenici što je nakon bijega Nenada Kneževića preko žice od 180 cm u jednom skoku, dao alarm Vojnopomorskoj bazi HRM Lora i vratio sve pritvorenike HV-a, ratne zarobljenike i uhićenike Vojnog suda i SISa, te disciplinski kažnjene vojnike HV-a u zatvorske ćelije VIC Lora! Tu se spominje i Gojko Bulović. Gojko Bulović je kao i Nenad Knežević uhićen i priveden 14.06.1992 u VIC Lora prema rješenju Vojnog suda u Splitu o pokretanju istrage i određivanju pritvora toj grupi od 44 pobunjenika, špijuna i terorista.
Za nevjerovati, to je rješenje doneseno na zahtjev Mladena Bajića! Da bi imali cjelovitu sliku o događajima u VIC „Lori“ 1992. godine, u vrijeme napada na stražare Anđelka Botića i Antu Gudića od strane Nenada Kneževića na dvorištu konačišta, u 20,30 14.06.1992, stražar Ante Gudić bacio je na pod Gojka Bulovića i tako ga neutralizirao u pomoći Kneževiću, dok se stražar Anđelko Botić hrvao na podu gdje ga je judozahvatom bacio Knežević pokušavajući ga razoružati. Treći konačar Žarković obavijestio je dežurne u VIC Lora o bijegu Kneževića preko žičane ograde!
Stražar Emilo Bungur kao vođa smjene: Bungur, Botić, Gudić, vratio je ostale konačare sa dvorišta gdje su bili u šetnji, u njihove ćelije i dao alarm Vojnopomorskoj bazi HVa Lora, te telefonom obavijestio upravitelja VIC Lora Tomislava Duića, koji se tada nalazio u svom stanu, a osuđen je na 8 godina zatvora, te sa sl.automobilom odvezao se do upravitelja i dovezao ga u Loru.
Emilo Bungur je bijeg Kneževića uredno zaveo u Knjigu dežurstva i zajedno sa svojom smjenom napustio je VIC Lora u 22,00 sata, tj on i Ante Gudić automobilom su pokupili Anđelka Botića u Ambulantistacionaru Vonopomorske baze Lora, jer ga je Knežević u napadu i bacanju na pod ozljedio!
Dakle, smjena Bungur Botić Gudić ostavila je iza sebe zdravog i čitavog Gojka Bulovića u 22 sata 14.06.1992., smjeni od 22 sata do 06 sati 15.06.1992., u sastavu Davor Perišić Zlatko Sulejmanović.
Stražarska smjena Perišić Sulejmanović u Knjizi dežurstva nije zavela smrt Gojka Bulovića, kao niti navodni očevid Vojnog suda povodom bijega Nenada Kneževića!
Stražar Emilo Bungur kao vođa smjene: Bungur, Botić, Gudić, vratio je ostale konačare sa dvorišta gdje su bili u šetnji, u njihove ćelije i dao alarm Vojnopomorskoj bazi HVa Lora, te telefonom obavijestio upravitelja VIC Lora Tomislava Duića, koji se tada nalazio u svom stanu, a osuđen je na 8 godina zatvora, te sa sl.automobilom odvezao se do upravitelja i dovezao ga u Loru.
Emilo Bungur je bijeg Kneževića uredno zaveo u Knjigu dežurstva i zajedno sa svojom smjenom napustio je VIC Lora u 22,00 sata, tj on i Ante Gudić automobilom su pokupili Anđelka Botića u Ambulantistacionaru Vonopomorske baze Lora, jer ga je Knežević u napadu i bacanju na pod ozljedio!
Dakle, smjena Bungur Botić Gudić ostavila je iza sebe zdravog i čitavog Gojka Bulovića u 22 sata 14.06.1992., smjeni od 22 sata do 06 sati 15.06.1992., u sastavu Davor Perišić Zlatko Sulejmanović.
Stražarska smjena Perišić Sulejmanović u Knjizi dežurstva nije zavela smrt Gojka Bulovića, kao niti navodni očevid Vojnog suda povodom bijega Nenada Kneževića!
Stražar Emilo Bungur kao vođa smjene: Bungur, Botić, Gudić, vratio je ostale konačare sa dvorišta gdje su bili u šetnji, u njihove ćelije i dao alarm Vojnopomorskoj bazi HVa Lora, te telefonom obavijestio upravitelja VIC Lora Tomislava Duića, koji se tada nalazio u svom stanu, a osuđen je na 8 godina zatvora, te sa sl.automobilom odvezao se do upravitelja i dovezao ga u Loru.
Emilo Bungur je bijeg Kneževića uredno zaveo u Knjigu dežurstva i zajedno sa svojom smjenom napustio je VIC Lora u 22,00 sata, tj on i Ante Gudić automobilom su pokupili Anđelka Botića u Ambulantistacionaru Vonopomorske baze Lora, jer ga je Knežević u napadu i bacanju na pod ozljedio!
Dakle, smjena Bungur Botić Gudić ostavila je iza sebe zdravog i čitavog Gojka Bulovića u 22 sata 14.06.1992., smjeni od 22 sata do 06 sati 15.06.1992., u sastavu Davor Perišić Zlatko Sulejmanović.
Stražarska smjena Perišić Sulejmanović u Knjizi dežurstva nije zavela smrt Gojka Bulovića, kao niti navodni očevid Vojnog suda povodom bijega Nenada Kneževića!
Ako je to istina, onda Gojko Bulović nije preminuo u inkriminirano vrijeme niti je Vojni sud u Splitu obavljao očevid noću 14/15.06.1992, povodom bijega i ranjavanja Nenada Kneževića! No nije sve kako treba, pa je 2015. godine potom, pred Županijskim sudom u Splitu tužitelj ŽDO „dokazao“ da je ipak obavljan očevid Vojnog suda u Splitu u inkriminirano vrijeme te da je te noći preminuo i Gojko Bulović! Uvidom u „Zapisnik o očevidu“, ne radi se propisanom Zapisniku, već bolje rečeno, običnoj službenoj zabilješci, koja nema nikavu vrijednost materijalnog dokaza.
Političkom trgovinom i potipsivanjem razno raznih sporazuma, donošenja Zakona, krivo tumačenja i primjene nepostojećeg Zakona, oni koji su razarali Republiku Hrvatsku, dekretom postaju „civili“, dok hrvatski branitelji koji su služili Domovini u njenoj obrani i stvaranju, zbog toga postaju ratni zločinci.
Kako ova priča ima svoj nastavak, a malo sam i produžio s pisanjem, ali ovakav slučaj to i zaslužuje, u predmetu i u djelu u kojem je ’90-ih bio Mladen Bajić, kasnije kada postaje Glavni državni odvjetnik DORH-a, više ne optužuje 44 zločinca, već optužuje 8 hrvatskih vojnih policajca.
Nema li tu sukoba interesa ili se radi o političko montiranom procesu. I još za kraj, uz izrečene činjenice i dokaze obrana Emilia Bungura ističe kao dokaz o nepostojanju „ratnog zločina“ i činjenicu da Republika Srbija u svojoj tužbi protiv Republike Hrvatske 2009. nigdje ne spominje ratni zločin protiv srpskog stanovništva počinjen u Splitu! A kako i bi kada je MCK iz Ženeve uputio pismene pohvale vlastima RH za održavanje humanog stanja u VIC Lora nakon njihovih nekoliko kontrola!?
Razlog te činjenice leži u istini da je zapravo Republika Srbija sama pokrenula istragu za ratni zločin u Lori, ali protiv svojih građana i državljana! O tome nas izvještava „Jutarnji list“ 21.06.2001.
Dakle, Republika Srbija je pokrenula istragu radi ratnog zločina u Lori protiv svog državljanina bivšeg kapetana JNA Dušana Gidića i njegove grupe vojnika!!!
Slijedi nastavak pisanja o slučaju „LORA“, pošto još slijedi i suđenje, jer kraj se ne nadzire.
(korišteni materijali odvj. Vinka Burazer)
I što ide u proceduru u Sabora? Zakon o civilnim stradalnicima Domovinskog rata, kao Zakon koji bi obeštetio civile koji su s onu strane granice tzv. "Sao Krajine". Po ovom predmetu, osobe koje su optužene za oružanu pobunu i terorizam (a znamo da cijeli Svijet ima jaku pozornost na djela TERORIZMA), dvjema zakonima - Zakon o općem oprostu iz 1992. godine i Zakon o općem oprostu iz 1996 godine, agresorske vojnike stavio je pod okrilje "civila". Na osnovu toga Bulović i Knežević, kroz par sudskih postupaka do sada su isplaćene više milijunske odštete od strane hrvatske države. Hoće li država potraživati povrat sredstava od hrvatskih branitelja, možemo se samo zapitati. Pa ako slučaj "Lora 1 i Lora 2", nisu primjer kako bi se mogao provoditi Zakon ocivilnim stradalnicima Domovinskog rata, onda smo slijepi pored zdravih očiju. Brojka tih civila jako je mizerna da nije primjene abolicije agresorske vojske, četnika, paravojnih formacija, ali Država i Zakon, omogućio im je blagodat da ne odgovaraju za razaranje Hrvatske, masakar nad civilima i hrvatskim vitezovima, te umjesto da takvi odgovaraju, stradaju hrvatski branitelji, samo zbog igre s abolicijom.
Primjenom ovog članka, dobiva se zanimljiva situacija:
Članak 9.
(1)Civilni invalid iz Domovinskog rata je osoba kojoj je organizam oštećen za najmanje 20% zbog rane ili ozljede koju je dobila:
a)Uslijed zatočenja u logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu od strane pripadnika, pomagača, suradnika neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine, odnosno drugih događaja lišenja slobode u svezi s okolnostima iz Domovinskog rata
b)u vezi s ratnim događajima (uslijed korištenja sredstava i metoda kojima se izvode ratne operacije kao što su bombardiranje, eksplozija minsko-eksplozivnih sredstava, zalutali metak i sl.) u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine
c) od eksplozije minsko-eksplozivnih sredstava zaostalih nakon završetka ratnih operacija ili
d)uslijed eksplozije minsko-eksplozivnih sredstava ili uporabe vatrenog oružja, u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine, izvan ratnih operacija, ali u svezi s okolnostima iz Domovinskog rata.
(2)Civilni invalid iz Domovinskog rata je i osoba kojoj je organizam oštećen najmanje 60% zbog bolesti, a bolest je, pogoršanje bolesti, odnosno pojava bolesti neposredna posljedica zatočenja u logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu od strane pripadnika, pomagača, suradnika neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine, odnosno drugih događaja lišenja slobode u svezi s okolnostima iz Domovinskog rata.
(3)Civilni invalid iz Domovinskog rata koji po osnovi bolesti stekne i koristi prava po ovom Zakonu ili ranijim propisima najmanje pet godina zadržava status civilnog invalida iz Domovinskog rata ako mu se oštećenje organizma smanji ispod 60%, ali ne niže od 20%.
Izvor:Portal dnevnih novosti
Autor: Dražen Šemovčan Šeki/Foto:fah
