Odgovor Vukovarcu koji želi život, a ne suživot - Nema života bez pravde

Odgovor je izvorno trebao biti odgovor na tekst, na portalu dnevnik.hr, ali se odlučih malo proširiti priču, vrijedna je toga. dnevnik.hr Ništa od života moj prijatelju, ništa čak ni od suživota, jer i za suživot je potrebno bar dvoje, a za pravi život je potrebno da su svi kao jedan, a mi još uvijek komšijama dokazujemo da nisu u pravu kad tvrde da su nas s pravom pobili i razorili nam gradove. Ništa od zajedničkih škola, komšije jednostavno ne žele i ne pristaju na Hrvatsku, hrvatski jezik, istinu o Vukovaru, JNA, Stanimiroviću, odvedenom i ubijenom Popoviću kojega je odveo Stanimirović. Ništa od želje da svi jednako volimo Vukovar, oni koji su ga do temelja razorili ga mrze, da ga ne mrze ne bi ga ni razorili, kako jednostavno, ali malo tko shvaća. Ništa od slobode dok jedni snuju o srpskom Vukovaru - bez Hrvata! Zašto je u Vukovaru Domovinski rat tema? Zato što je Vukovar simbol nepravde prema Hrvatima kojih je pobijeno nekoliko tisuća na najokrutnije načine, nekoliko tisuća odvedeno, a većini se gubi svaki trag nakon odvođenja u Srbiju, zato što oni koji su pekli nekoliko stotina Hrvata u pekari danas normalno žive u Vukovaru, vrlo vjerojatno su na funkcijama, u policiji sigurno. Pripadnici neprijateljskih postrojbi ne dobivaju otkaze kada otkidaju glave bivšim maloljetnim braniteljima, oni ne dobivaju otkaze kada nezakonito lijepe ćirilične ploče, ali zato brutalno i bez savjesti tjeraju iz policije dijete poginulog policajca i branitelja Vukovara kada pruža otpor zlu, nepravdi i nasilju. Oni, dragi prijatelju, ne dozvole druge teme osim Domovinskog rata, jer ne pristaju na Hrvatsku državu i psihopatološki ne žele niti zajedničke vrtiće, škole, povijest, oni grade svoju povijest na kojoj dižu nove generacije kao zalog buduće mržnje i ratova, generacije koje neće imati mira dok ne bude po njihovom, a mi nestanemo. Neće suživota nikad biti, a kamoli života, to nam svima mora biti jasno. Ovo sad je tek lagani početak borbe za Vukovar, a neprijatelj je neshvatljivo okrutan i odlučan. Krivci nikad neće odgovarati, jer naša politika eutanazirana njihovom udbaškom arhivom drži sve poluge moći u Hrvatskoj, oni instaliraju svoje špijune na kritična mjesta, užasna većina medija i kontrolnih mehanizama u njihovim je rukama, kontrolnim mehanizmima tih medija Hrvati ne mogu ni prismrditi. Kako onda očekivati da se dobije pravda za ranjenog pokojnog Popovića kojega ubojice odvedoše, za stotine ispečenih Hrvata u Vukovarskoj pekari, za stotine poklanih ranjenika i osoblja bolnice. Pravda je okrutno usmrćena još jednom kad je braniteljima koji su snimali film Ovčara uskraćena svaka potpora kao da su oni neprijatelji, dok se istovremeno šakom i kapom dijele novci za filmove koji lažno optužuju HV za pokolje mentalnih bolesnika. Da može Pravda bi se sama objesila jer je ovo ludilo neizdrživo. Ubojice iz ovih stravičnih priča na funkcijama su i smiju se sinu poginulog policajca Hrvata Igoru Gilji, jer su ga perfidno i brutalno uništili, dok oni žive kao bubreg u loju na teret naše nesretne države. Neće krivci odgovarati nikada, oni su oslobođeni i njih se oslobađa iako su otimali ranjene Hrvate iz ruku obitelji i odvodili ih na klanje, a znaš zašto neće nikad odgovarati? Zato da mogu u miru odgajati nove jahače apokalipse. Ide li to u pravcu života? Pomiri se s tim da nema pravde, da je neće nikad biti, da je danas normalno ubijati bivše maloljetne branitelje, brutalno uništavati djecu poginulih branitelja, a istovremeno paziti da ne fali brutalnim ubojicama niti ptičjeg mlijeka i da se svaki zarez u ugovoru sa onima koji su razarali Vukovar poštuje. Milosrđe, oprost, podrška, sva životna pitanja riješena, visoke funkcije, donacije - to su sve detalji na koje se pazi kad je riječ o neprijateljima. Brutalnost, uništavanje, slijepa ne/pravda, otkaz, otkidanje pola glave, nebriga, mržnja, prijezir i suluda divlja okrutnost prema djetetu poginulog branitelja policajca - to su šprance za Hrvate. Pravda je mrtva. Umrla je na okrutan način kad je uhvaćena ranjena u bolnici, priklana i još jedva živa ispečena u pekari, 20 godina kasnije uhvatili su joj i dijete koje je pokušalo vratiti bar malo pravde, i dijete su uništili - Giljotinirali. Pravda je mrtva prijatelju, a dok ne uskrsnemo pravdu nemoj očekivati niti suživot, kamoli život. Hoće li biti milosti za ovoga hrabroga i pravdoljubivoga dečka? Hoće li država Hrvatska njemu oprostiti što vjeruje u Boga i pravdu i ne može prijeći preko nepravde? Hoće li HDZ na čelu sa Plenkovićem i njemu pronaći neko mjesto u upravnom odboru ili ga postaviti za pomoćnika u HEP-u ili Šumariji kao što se već pripremaju mjesta za djecu onih koji su razorili trećinu Hrvatske i pobili 30 000 Hrvata na području RH i BiH? Pogađate, ne! Ne, ne i ne, za Igora Gilju nema ništa takvo, on je dijete poginuloga branitelja, Hrvat, on je simbol istinskog Hrvata kojemu su svi putevi presječeni i svaka budućnost oduzeta da bi se natopilo bogatstvom i položajima one koji su mu oduzeli i oca i budućnost. Ne spominjem Ostojića i SDP jer se tu nema što spominjati, njih pitati da isprave nepravdu prema Gilji i da mu daju bar 1% šansi koje daju krvavim četnicima je isto kao da bih to isto pitao Šešelja. Ali HDZ je tobože hrvatski, pa ipak siguran sam da im Igor Gilja i njegov pokojni otac znače jednako koliko i Stanimiroviću, Pupovcu i Ostojiću, dakle, ništa.