Operacije Zid i Fenix – Hrvatska je bila spremna na vojni napad Srbije

Zašto Vojska Jugoslavije nije pomogla krajiškim Srbima u Oluji premda je takva vojna operacija bila isplanirana još u veljači 1995!?

Zašto Srbija nije pomogla pobunjenim hrvatskim Srbima u Krajini u kolovozu 1995.? To se pitanje postavlja posebice prilikom obilježavanja godišnjice oslobađanja Knina i sloma srpske Krajine. Takvo se pitanje postavlja jer je Srbija odigrala ključnu ulogu u stvaranju srpske Krajine, pa je bilo i logično da je pokuša održati svim sredstvima, piše Davor Marijan s Hrvatskog instituta za povijest za Večernji list. To je podrazumijevalo i vojnu operaciju koja se ipak nije dogodila premda je bila isplanirana. Zašto? Da bismo pokušali odgovoriti na to pitanje, moramo se vratiti nekoliko godina u prošlost. Godine 1989. dio Srba u Hrvatskoj pristao je uz antibirokratsku revoluciju Slobodana Miloševića kojom je promijenjena struktura jugoslavenske federacije. Obrazac djelovanja antibirokratske revolucije pokušao se primijeniti u veljači i srpnju 1989. u Kninu. Premda cilj nije ostvaren, ubrzano je nacionalno podvajanje u socijalističkoj Hrvatskoj, što je u ljeto 1990., uz potporu Srbije i navodno neutralnu zaštitu JNA, dovelo do srpske pobune i u prosincu iste godine do proglašenja Srpske autonomne oblasti Krajine u zapadnom dijelu Hrvatske. Cilj SAO Krajine – pripajanje Srbiji Cilj SAO Krajine nije bila samostalna srpska državica na teritoriju Hrvatske, već pripajanje Srbiji i stvaranje države koja okuplja sve ili golemu većinu Srba. Unatoč višestrukoj vojnoj nadmoći, Srbija i njezin glavni operativac na terenu JNA (ostale paravojne postrojbe Srba u vojnom smislu bez JNA bile su bez bitne vojničke vrijednosti op.) nisu uspjele stvoriti planiranu velikosrpsku državu. Uspjele su Hrvatskoj otrgnuti gotovo trećinu teritorija na kojem je u prosincu 1991. proglašena Republika Srpska Krajina. Njezin glavni cilj bio je održanje vlasti pobunjenih Srba i, u dogledno vrijeme, ujedinjenje sa Saveznom Republikom Jugoslavijom i Republikom Srpskom u Bosni i Hercegovini. Dolazak UNPROFOR-a Prema mirovnom planu američkog diplomata Cyrusa Vancea iz studenoga 1991., JNA se trebala povući iz Hrvatske, a crtu fronte na ratištu trebale su preuzeti mirovne snage Ujedinjenih naroda – UNPROFOR. Dolazak UNPROFORA – iz JNA stvorene tri srpske vojske To je realizirano tek u ljeto 1992. kada je JNA već bila preimenovana u Vojsku Jugoslavije, a njezini dijelovi u BiH u Vojsku Srpske Republike Bosne i Hercegovine, poslije Vojsku Republike Srpske. Političke strukture pobunjenih Srba i dio JNA protivili su se dolasku mirovnih snaga jer su smatrali da bi povlačenje JNA dovelo do masakra i genocida nad srpskim narodom. Srbija i JNA uložile su u zimu 1991.-1992. velik napor da ih uvjere kako je dolazak mirovnih snaga u njihovu interesu. Početkom veljače 1992. političko vodstvo pobunjenih Srba prihvatilo je Vanceov plan. JNA jamčila je da će „pružiti svu zaštitu srpskom narodu i krajinama ukoliko mirovni plan bude izigran”. Sredinom veljače 1992. Generalštab Oružanih snaga SFRJ naredio je izvlačenje JNA iz zaštićenog područja Hrvatske i smještaj u nove garnizone u Srbiji i BiH. Time je počela provedba više zadaća koje su završile povlačenjem JNA s okupiranih područja Hrvatske i stvaranjem triju srpskih vojski. Pri izboru novih garnizona vodilo se računa o mogućnosti brze uporabe JNA u „zaštiti srpskog naroda od ustaškog genocida i integriteta zaštićenih oblasti UN u slučaju da on bude ugrožen”. Na granici Hrvatske i BiH ustrojeno je devet prednjih odreda: u Bosanskoj Gradišci, Bosanskoj Dubici, Martin Brodu, Bosanskom Grahovu, Ličkoj Kaldrmi, Bosanskoj Kostajnici, Bosanskom Novom, Bosanskoj Krupi i u selu Željava kod Bihaća. Nekoliko prednjih odreda bilo je i na granici Hrvatske i Srbije (Vojvodine). Uz to je JNA srpskim vlastima na okupiranom području pružala izravnu pomoć oko ustroja Teritorijalne obrane i milicije. Ratni planovi Kopaonik, Drina i Gvozd – kako obraniti osvojeno za Veliku Srbiju? U tijeku priprema za povlačenje u ožujku 1992. izrađen je Kopaonik, prvi od tri ratna plana obrane srpskih teritorijalnih stečevina u Hrvatskoj. Predviđao je intervenciju snaga JNA iz Bosne i Srbije. Sljedeći po redu ratni plan Drina nastao je u studenom 1993. i predviđao je zajednički angažman Vojske Jugoslavije (VJ), Vojske Republike Srpske (VRS) i Srpske vojske Krajine (SVK). Opći cilj tog plana bio je obrana teritorijalnog integriteta SRJ i srpskih država zapadno od Drine i Dunava, osvajanje teritorija s većinskim srpskim stanovništvom, stvaranje uvjeta za uspostavu jedinstvene države srpskog naroda, sprječavanje stvaranja velike Hrvatske i kompaktne islamske države na prostorima bivše Jugoslavije. Plan je predviđao da prednji odredi VJ brzo izbiju na nekadašnju crtu bojišta u istočnoj Hrvatskoj radi ojačanja obrane pobunjenih Srba, a dio snaga pomogao bi im da ovladaju crtom Josipovac – Mikanovci – Slavonski Šamac. Slična uloga VJ predviđena je i u ratnom planu Gvozd iz veljače 1995. Ona je trebala pomoći pobunjenim Srbima da, nakon zaustavljanja hrvatskog napada, prijeđu u protunapad i u istočnoj Hrvatskoj osvoje Spačvanske šume, a VRS trebala je pomoći SVK da u Dalmaciji na odsjeku Šibenik – Biograd izbije na more. Operacije Zid i Fenix – Hrvatska računa na vojni napad Srbije Hrvatska je konstantno računala s opcijom miješanja Srbije i Srba iz BiH u rat u Hrvatskoj. O tome se vodilo računa pri izradi ratnih planova. U svibnju 1995. tijekom operacije Bljesak uračunata je mogućnost intervencije VJ pa su poduzete mjere da se ona onemogući. Snage Zbornog područja Osijek izvele su obrambenu operaciju Zid čija je svrha bila spriječiti prodor srpskih snaga preko crte razdvajanja. Premda se bila obvezala, VJ nije intervenirala na tom dijelu ratišta. Jedino je poduzela mjere osiguranja i pripravnosti prema okupiranom području u istočnoj Hrvatskoj. Tijekom operacije Oluja hrvatske snage provele su isti postupak kao i u operaciji Bljesak, bile su spremne za obrambene operacije u slučaju napada iz Srbije i Crne Gore. Zborno područje Osijek izvelo je obrambenu operaciju Fenix da bi se onemogućio prodor srpskih snaga na pravcima Šid – Županja i Ernestinovo – Čepin te stvorili uvjeti za prelazak u protuofenzivu na pravcu Borinačka kosa – Bobotski kanal – Trpinja. Gotovo sve snage ZP Osijek – dvije gardijske brigade, pet pričuvnih brigada i sedam domobranskih pukovnija – angažirane su u dva pojasa obrane. Pridodana je i jedna brigada iz ZP Bjelovar i dijelovi triju brigada i jedne bojne iz sastava podstožernih postrojba Glavnoga stožera HV-a, kao i dio eskadrile protuoklopnih borbenih helikoptera. Mobilizirane postrojbe uvedene su na crtu 2. i 3. kolovoza, a postrojbe policije 5. kolovoza 1995. Te je snage Obavještajna uprava Generalštaba VJ procijenila na oko 35 tisuća ljudi spremnih da momentalno napadnu na okupirani dio istočne Hrvatske. Snage Južnoga bojišta Oluju su provele na prvoj crti u preventivnoj spremnosti prema Hercegovačkom korpusu VRS i snagama VJ u Crnoj Gori. Prema planu Maestral, angažirane su tri pričuvne brigade, dvije domobranske pukovnije, jedna domobranska bojna, tri mješovita odreda mornaričkog pješaštva, jedan topnički divizijun, jedna inženjerijska bojna i jedna pokretna bitnica obalnog topništva. Nakon prve etape Oluje jedna pričuvna brigada HV-a iz Zagreba izvučena je sa sinjskoga dijela bojišta i 8. kolovoza dovedena na Južno bojište. U povišenom stupnju bojeve spremnosti bila je Hrvatska ratna mornarica. Neposredno uoči Oluje 11. korpus SVK u okupiranim područjima hrvatskog istoka mobiliziran je po ratnoj formaciji i popunjen 100 posto, odnosno s oko 20 tisuća ljudi, a od važnije tehnike imao je 124 tenka i 195 topničkih oruđa za potporu. U VJ držali su da je moral ljudstva vrlo slab i da bi ga HV razbila za najviše dva dana. Vojska Jugoslavije je s 13 topničko-raketnih bitnica zaposjela vatrene položaje radi obrane mostova na Dunavu, Savi i Drini. Iz 1. armije spremne snage jačine pet brigada Kopnene vojske i dvije brigade za potporu s mirnodopskim sastavom angažirane su na obrani na Dunavu, u Bačkoj i Srijemu. U području Sombora stacionirane su dvije brigade Korpusa specijalnih snaga. Komanda 1. armije organizirala je na Fruškoj gori izdvojeno zapovjedno mjesto. U zoni 2. armije u Crnoj Gori angažirane su dvije borbene skupine, jedna je pridodana Komandi Ratne mornarice, a druga na osiguranju granice na pravcu Cetinje – Nikšić. Dio snaga bio je u garnizonima radi osiguranja granice prema muslimanskoj enklavi u Goraždu. Ratna mornarica je za angažman kod Prevlake imala spremnih 1600 ljudi, šest brodova, 10 tenkova i drugih sredstava. Ratno zrakoplovstvo s protuzračnom obranom bilo je spremno za potporu snaga 1. armije i Ratne mornarice. U pričuvi Generalštaba bile su tri brigade. Ukupno je VJ na zapadnim granicama imala angažiranih 12 tisuća ljudi, 172 tenka, 95 oklopnih transportera i dr. Za angažiranje u roku od jednog ili dva dana bile su spremne četiri brigade s oko 6700 ljudi. Ni VRS, unatoč obećanju, nije pomogla Srbima u Krajini. Ona je u vrijeme Oluje bila u krizi zbog sukoba između predsjednika RS Radovana Karadžića i komandanta VRS generala Ratka Mladića oko zapovijedanja vojskom. Tek je Zrakoplovstvo VRS 7. kolovoza avionima napalo područje Mačkovca u novogradiškoj općini, pri čemu je bilo ljudskih i materijalnih žrtava. Na južnom bojištu Hercegovački korpus VRS povremeno je topništvom terorizirao dubrovačko područje, ali bez pokretanja pješačkih i drugih snaga. Ukupno je tijekom osiguranja Oluje od napada raznih srpskih snaga poginulo pet, a ranjeno 38 osoba. Zbog nekoliko godina izolacije VJ je po mogućnostima bila samo sjena JNA iz 1991. godine. Imala je golemih financijskih i personalnih problema, nedostatnu ratnu pričuvu naoružanja i opreme i goriva za pet-šest dana rata. Njoj novi rat nije bio u interesu, posebice izvan granica SRJ. Pitanje je doista koliko je uopće bila spremna za njega. Paranoični Srbi i njihovi vojni zapovjednici – urota posvuda oko njih Na proširenoj sjednici Vrhovnog savjeta obrane SRJ 14. kolovoza 1995. pukovnik Branko Krga, načelnik Obavještajne uprave Generalštaba VJ, za brzi slom vojske pobunjenih Srba u Hrvatskoj optužio je i političko vodstvo koje je bilo opterećeno borbom za vlast, brzim bogaćenjem, „tako da nije dovoljnu pažnju posvećivalo pripremi zemlje i naroda za odbranu”. Čak nije isključio mogućnost da je „protiv Srba primenjeno i psihotronsko oružje, što je uticalo na borce da ne pružaju otpor”, te dodao da to „naravno, nije rezultat pameti Hrvatske, već američkih i nemačkih stručnjaka”. Krgino izlaganje ubraja se u zatvoreni krug onoga što sociolozi zovu primarna socijalizacija, a to je značilo sustavno podcjenjivanje Hrvata i precjenjivanje inozemnog čimbenika. Iz istog je miljea i suluda tvrdnja o ključnoj vojnoj pomoći skupine MPRI, koja je počela funkcionirati u samoj završnici rata i to na vrlo malom uzorku sudionika. No, Srbi su SAD i Njemačku vidjeli svuda i, koliko god se to danas čini smiješnim i paranoičnim, to je dugo bila srpska stvarnost. Pukovnik Krga u svom je izlaganju spomenuo i nastojanja da se VJ uključi u sukob i tako diskreditira kao čimbenik mira te dodao da sve provokacije treba izbjeći. Milošević kritizira kukavičluk Srba  – „Utekli kao zečevi“ Milošević je imao slično stajalište; zamjerio je Srbima u Krajini što se nisu borili rekavši da su krenuli u povlačenje već prvog dana borbe. „Da smo tog istog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, ko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne!? Pa, tamo ne bi moglo da se stigne od njihovih kolona kojima su zakrčili sve puteve u bežaniji zajedno sa stanovništvom. Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom nego što bi izginuli držeći linije. To je apsurdna situacija!”, rekao je Milošević. Teatralno se upitao tko je donio odluku da „krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, u uslovima kada su imali sve uslove da se brane, bude doneta koja izazove egzodus. Sada treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!”. Nesumnjivo, odluka krajinskog vodstva o povlačenju iz Knina bila je bogomdan alibi Jugoslaviji da ne intervenira. No ostavljajući po strani dijelom i utemeljene primjedbe na ponašanje Srba iz Hrvatske, u odluku o suzdržanosti, uz materijalne nedaće i posljedice sankcija, treba uračunati i čimbenik uspjeha HV-a. Politički i vojni vrh Srbije odnosno Jugoslavije dobro je poznavao stanje na bojištu jugozapadne Bosne. Operacijski ciklus hrvatskih snaga koji je počeo na Kupresu u studenom 1994. i koji je koncem srpnja 1995. privremeno okončan razbijanjem 2. krajiškog korpusa VRS i ulaskom u Glamoč i B. Grahovo bio je upozorenje koje se nije moglo ignorirati. Na velikom ratištu HV je od VRS preuzeo glavnu ulogu demonstrirajući silu koju ni JNA u neusporedivo povoljnijem odnosu snaga ni izbliza nije uspijevala pokazati 1991. u Hrvatskoj. Zadnje što je Miloševiću i njegovoj demoraliziranoj Vojsci Jugoslavije trebalo bio je sukob s iskusnom i motiviranom Hrvatskom vojskom. Ako je i bilo pomisli da se vojno pomogne Krajini, od toga se odustalo već 5. kolovoza 1995. kada je HV oslobodio Knin i okončao srpsku pobunu.