Pavković: Ministarstvo pravosuđa RH od prvog je dana s osobitom ČAŠĆU surađivalo na „slučaju Veljka Marića“

Otkako se iz Srbije u Hrvatsku vratio hrvatski branitelj Veljko Marić, koji je u Beogradu osuđen (nevin) na 12 godina zatvora te ponovno smješten u zatvor, često se čulo da Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske nije surađivalo ili nije dovoljno surađivalo na ovom slučaju sa svojim kolegama u Srbiji. Međutim, mnogi koji danas govore i pišu o Veljku Mariću trebali su prije svega, ako ništa drugo, prolistati (da budem malo neskroman) jednu od dvije moje knjige s naslovom „Veljko Marić-nisam kriv“ u kojoj su među ostalim objavljeni i mnogi dokumenti (dakle, ne rekla-kazala), pa će se uvjeriti da je Marić uistinu osuđen bez pravih dokaza. Ali, o tome više drugi put. Sada ćemo se zadržati samo na jednom dokumentu iz kojeg je vidljiva suradnja Hrvatske i Srbije na „slučaju Marić“, i to od 2010. godine, od trenutka kad je ovaj hrvatski branitelj otet na bugarsko – srpskoj granici. U tom dokumentu od 12. srpnja 2010. Ministarstvo pravosuđa RH odgovara na dopis Vijeća za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu. Ovako: „Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske ima čast (podvukao autor), vezano uz vaše zamolnice za međunarodnu pravnu pomoć, broj gornji od 22. travnja i 18. svibnja 2010. dostavljene nam posredstvom Ministarstva pravde Republike Srbije, kojima je zamoljeno pružanje međunarodne pravne pomoći ispitivanjem svjedoka Josipa Kisela, Ane Slijepčević, Alojza Fijale, Ivana Frantala i Josipa Kisela (drugi put ga ovdje spominju!?), dostavljanjem izvatka iz kaznene evidencije te provođenjem ekshumacije Petra Slijepčevića, u prilogu dostaviti“ (…) Na kraju ovog dopisa, da ne povjeruješ, piše i ovo: „Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske koristi ovu prigodu izraziti Višem sudu u Beogradu, Odjelu za ratne zločine osobito poštovanje.“ U potpisu: ravnatelj: mr.sc. Kristan Turkalj! E, sad se postavlja pitanje: zbog čega Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske IMA ČAST udovoljavati zahtjevu srbijanskom Odjelu za ratne zločine, odnosno izražavati OSOBITO POŠTOVANJE sudu kojeg Hrvatska ne priznaje i nije nikada priznala? Ili, neka nam netko odgovori ili primjerom ukaže da se baš tako pišu službeni dopisi? Čemu ovakvo „udvaranje“ sudu koji se nalazi na teritoriju bivšeg agresora, tim više što smo već niz puta čuli i istaknuli da je van svake pameti da agresor sudi – žrtvi! Zamislite da je na taj način Njemačka, nakon II. svjetskog rata, sudila Englezima, Francuzima, Amerikancima ili Rusima, odnosno da su na isti ili sličan način zemlje pobjednice u tom ratu surađivale s fašističkom Njemačkom. Ne, one nisu imale ČAST udovoljavati njemačkim zahtjevima, niti su dopuštale, kao Hrvatska, da agresor sudi vojnicima koji su branili i obranili državu. S druge pak strane, nitko ili malo tko ne govori i ne piše na osnovu kojih je dokaza osuđen na tako tešku kaznu Veljko Marić. Kad se pogledaju i ti dokumenti, koji se, kao što rekoh, nalaze i u mojoj knjizi „Veljko Marić - nisam kriv“ (Tonimir, 2015.) tek tada se dolazi do istine, koju mnogi, na žalost, prešućuju i marginaliziraju. Ali, o tome drugi put. Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)