POKVARENA VAGA PRAVDE U HAAGU: Blaškić 45, Karadžić 40, Šešelj ‘na godišnjem’…

I ako se klonimo te nesretne vage koja teško mjeri zločin, još uvijek ostaju brojke koje kažu – u Srebrenici je ubijeno 7900 ljudi više nego u Ahmićima... Ipak, sud je zaključio kako je Blaškićev grijeh teži i veći od Karadžićeva. Ratni zločin teško je staviti na vagu. Žrtva je žrtva, patnja je patnja i uvijek su u pitanju ljudske rane koje jednako bole. No, pored ove konstatacije koja ide u prilog teškoj zadaći Haaškog suda na kojem je da procijeni težinu nekog zločina i pretvori ih u godine zatvore, tu su osim monstruoznosti i brojke. One bi morale biti prevaga u presudi, neovisno o tome je li na klupi Srbin, Hrvat ili Bošnjak… Za izgovoriti imena svih pobijenih u Srebrenici, a riječ je o tisućama, trebali bi sati i sati. Ipak, kada se zbroje sve žrtve pobijene pod redateljskom palicom Radovana Karadžića, ispada da će za svaku od njih odležati samo sat. Nezadovoljstvo Bošnjaka je, stoga, posve razumljivo jer 40 godina jamči da Karadžić neće izaći živ iz zatvora, no gorak okus u ustima ostaje zbog činjenice da ovaj ratni zločinac neće odgovarati za svaku žrtvu. Zapravo, kad se sve zbroji, neće odgovarati ni za 43 žrtve sarajevske tržnice. Za sedam općina, kažu učene glave pod bijelim perikama, nije dokazana genocidna namjera, iako su se tamo dogodile jednake stvari kao i na drugim poprištima. Iako 40 godina koje se dodijele 70-godišnjaku djeluju pošteno i fer, teško je ne primijetiti sklonost Haaga da izjednači zločin sva tri naroda i tako poravna vagu pravde. Iako, kad se malo bolje promotre dosadašnje presude, jezičak vage često presudi u korist Srba za koje Haag procjenjuje da su prema Bošnjacima u ratu bili nešto blaži od Hrvata… Vojislav Šešelj, koji je po haaškoj optužnici bio Karadžićev suučesnik u udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bio progon Muslimana, pred ovim je vijećem davao skandalozne izjave i ismijavao sve redom: “Što se tiče mojih prijetnji islamskim fundamentalistima, smatrajte da one vrijede i danas, na svim prostorima… A što se tiče BiH i njezine etničke strukture, tamo oduvijek žive samo Srbi, više od 90 posto Srba… To su Srbi-pravoslavci, Srbi-muslimani i Srbi-katolici, a politika moje stranke je politika općesrpskog nacionalnog jedinstva” , kazao je sudu u oči koji je svoju nevjerodostojnost pokazao puštanjem ovog monstruma. Kazna koja je izazvala nevjericu bila je, zato, izrečena Tihomiru Blaškiću koji je po zapovjednoj odgovornosti snosio krivicu za smrt civila – Bošnjaka u selu Ahmići. Težak zločin gdje je 16. travnja 1993. ubijeno 116 osoba zgrozio je cijeli svijet, pa tako i haaški sud koji nije mnogo dvojio te je Blaškiću udario kaznu od 45 godina zatvora. I ako se klonimo te nesretne vage koja teško mjeri zločin, još uvijek ostaju brojke koje kažu – u Srebrenici je ubijeno 7900 ljudi više nego u Ahmićima… Ipak, sud je zaključio kako je Blaškićev grijeh teži i veći od Karadžićeva. I da nije bilo žalbenog postupka pri čemu je veći dio Blaškovićeve optužnice odbačen, a kazna od 45 preinačena u kaznu od devet godina, Tihomir Blaškić bi svoj život, po svemu sudeći, okončao iza rešetaka suda u tuđini. Jednako ishitren ovaj sud je bio i prema hrvatskim generalima Gotovini i Markaču koji su godinama čamili u ćeliji da bi ponovno suđenje dokazalo nevinost. No, problem je što ovakve presude ostavljaju neizbrisiv trag krivnje koja se prekasno pokaže nedokazivom ili polovičnom. Za sud ovakvog kalibra ishitrene su odluke nedopustive. Osim što se obiteljima žrtava, poput ovih u sedam općina BiH, šalje kriva poruka, ona se odašilje i cijelom svijetu. A onda je obično prekasno.