Poslije rata svi ćemo u Hrvatskoj biti drugi ljudi

Za bolje razumijevanje problema braniteljske populacije nije dovoljno samo formalno obilježavanje važnih obljetnica. Ti iskazi zahvalnosti i štovanja su svakako dobrodošli, ali za dublje shvaćanje uma i duše nekadašnjih ratnika, potrebno je vratiti se u prošlost. S obzirom na to da je fizički povratak nemoguć, o ratnim zbivanja i raznih herojskih djelima više možemo saznati čitajući ratne reportaže i svjedočanstva iz samog Domovinskoga rata, koja su i pisana u to vrijeme. Veliki broj tih priča nije moguće pronaći na internetu. Nestale priče o sudbinama branitelja Od čitatelja se ne može očekivati da pohode arhive i vade stare novinske tekstove. Tim prijelazom u elektronsko virtualno doba nestale su priče o sudbinama mnogih branitelja, ali i zanimljive anegdote, kratki ali važni fragmenti i crtice iz povijesti Domovinskoga rata. Ovom prilikom objavljujemo dio ratne reportaže iskusnog zagrebačkog novinara koji je tijekom razgovora s jednim od tadašnjih zapovjednika 111. riječke brigade zabilježio proročansku misao hrvatskog branitelja koji je već tada uvidio suštinu problema s kojima će se susretati branitelji, a pogotovo ratni vojni invalidi u budućnosti. „…Mrtvih se Riječana sjećaju i drugi, osobito čovjek divovskog stasa, teškoga tijela i velike glave koju je premladu počela napuštati kosa. To je još jedan od zapovjednika u 111. riječkoj i bolje da je anoniman. Tog popodneva u otočkoj vojarni na prijateljskom domjenku kod Mate, taj se golijat, valjda zbog svih ratnih nepravdi i zala, iznenada silno uzrujao, a njegov sudrug Vlado iz iste brigade polako je sa strane dolijevao na vatru. Mi, dakle, u novinama pojma nemamo što se sve događa u ovom ratu, kakve su ratničke sudbine i koliko ima ljudske neosjetljivosti. Amputirana ličnost Poslušajte me dobro, gotovo je vikao div, ja osjećam kako me to guši. Možete zamisliti dečka kojem je mina odnijela obje noge? Kažem Dečka, i tako ću ga uvijek zvati. Možete shvatiti što se s njim sada događa? Jasno, on je kao ranjeni hrvatski vojnik dobio ono što mu se može dati, zapravo sve osim onoga što mu stvarno treba. Čovječe, pa duša mu je osakaćena, on je amputirana ličnost i tko će mu pomoći da sve to nadvlada? Hoće li ikada za sebe naći mjesto u ovom drugačijem životu? Poslije rata svi ćemo u Hrvatskoj biti drugi ljudi. Nisam siguran shvaćate li me? S onom dvojicom poginulih iz naše brigade ispalo je da smo sve riješili preko oglasa. Za junake iz Lika parti – cedulja sa slikom i gotovo. Onda dođe iz Zone neki mudonja i puni nam glave. Mislite da samo pričam bez veze i da sam prolupao? Sve mogu dokazati. Ako su novinari spremni slušati, uvijek sam tu. Uostalom, Vlado je dobio i pršut od oca pa dođite večeras u Brinje. Naći će se i koja čaša južnoafričkog vina. Sve ćemo vam potanko dokumentirati. Tako smo se i rastali negdje oko podne, kad je počela mećava. Navečer nas je Brinje dočekalo već puno snijega. U hotelu gdje je vojska, našli smo Vladu s pršutom, ali nigdje našeg golijata. Znate kako je, gospodo, ispričava se Vlado u njegovo ime, iznenada je morao otići, mislim, valjda se odmara. Ne, nije se napio, naprotiv, otrijeznio se. Ne treba mu to uzimati za zlo. Čovjeku je lakše kad sve istrese iz sebe i ide dalje. A vidite, o tome dečku koji je ostao bez nogu, ne bi vam on, inače, ništa govorio niti bi tako eksplodirao da jučer nije čuo za tu ludu stvar. Teško je doživio što do brigade činovnički cinično traže da ona uputi zahtjev, zapravo službenu molbu, inače Dečko neće dobiti štake.”