POSTOJI LI PRAVO NA ABORTUS?

Iako nas mediji neprestano uvjeravaju o pravu svake žene da odluči o tome hoće li roditi ili neće, odnosno o pravu na abortus, to pravo uistinu ne postoji niti u hrvatskom zakonodavstvu, niti u međunarodnim pravnim aktima. O čemu se onda radi? Radi se o parapravnom jeziku zastupnika abortusa. Takav jezik su uspjeli unijeti u medijski prostor, ali i u zakonodavstvo. Kao što sam već pisao, u Republici Hrvatskoj najviši pravni akt je Ustav Republike Hrvatske. Najviši pravni akt znači da se svi niži pravni akti moraju prilagoditi tom aktu. To je u biti najviši Zakon, odnosno prvenstveno skup pravnih, etičkih, moralnih državnopravnih vrijednosti o kojima ovisi čitav život i napredak jedne države i društva. Ustav Republike Hrvatske je, kao najviši pravni akt, zaštitio čovjekov život. Najčešće se, a što je razumljivo, kao norma koja zabranjuje abortus spominje čl. 21. Ustava koja glasi: Svako ljudsko biće ima pravo na život. U Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne. Međutim, ima i čitav niz drugih odredbi Ustava koje zabranjuju abortus, a i sam duh Ustava je takav da mu ni u najdaljoj primisli nije nikakvo omogućavanje prava na ubijanje ljudskog bića. Primjerice, već čl. 22. st. 1. Navodi: Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva. Iza njega slijedi i članak 23. koji navodi: Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima. Ove odredbe još jasnije štite čovjeka, odnosno njegovu osobnost, a ne samo pravo na život. One daju u zadatak svima poštovanje čovjekove osobnosti i nepovredivost te osobnosti. Time su zabranjene sve manipulacije ljudskim bićima, podvrgavanje liječničkim ili drugim zahvatima. Ovakva odredba potpuno je jasna da, ne samo da nije dopušten abortus, nego nije dopušteno ni zamrzavanje ljudskih bića, ugrožavanje kontracepcijskim sredstvima, eutanazijom, kloniranje ili bilo što drugo protunaravno. Sam Zakon o abortusu i nije Zakon o abortusu, nego se umilno pozvao na slobodu. Njegov puni naziv je Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Iz naziva zakona bi se dalo zaključiti da je bilo ugroženo pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece, odnosno da se štite djeca kako bi se rodila, a roditelji potakli da slobodno, bez dotadašnje prisile koje su ih ugrožavale, odluče roditi dijete. Abortus se u zakonu ne naziva pravim imenom – abortus -, odnosno ubijanje ploda ili djeteta, nego lažnim nazivom – prekid trudnoće -. Dakle, pojmovi koji se upotrijebljavaju su neistiniti, lažni, zavodljivi i ne daju pravu informaciju, nego ju zamagljuju. Iz tih činjenica razvidna je unaprijed smišljena velika obmana. Nema sumnje da je ovaj zakon protuustavan. On je u suprotnosti s duhom Ustava te s nizom odredbi  Ustava. Je li moguće „pomiriti“ dva prava, a to su pravo na život, odnosno pravo začetog ljudskog bića na zdravstvenu zaštitu i pravo žene na „prekid trudnoće“ odnosno abortus, odnosno ubojstvo. Taj sukob je pokušao, odmah nakon stupanja na dužnost, pomiriti i novi ministar zdravstva Milan Kujundžić. On je izjavio Osobno sam protiv abortusa, ali i protiv zabrane jer ne donosi rješenje. Ovakav odgovor je tipičan pokušaj pomirenja dva prava. Prava na život i prava na izbor. Pravo na život ljudskog bića i pravo na izbor (da ga se čuva ili uništi) su dva međusobno isključiva prava, odnosno, bolje reći, jedno od njih nije pravo. Nije teško zaključiti koje pravo od ta dva navodna prava nije pravo, nego nešto drugo. Ovakvom retorikom, navodno, se žele pomiriti suprotnosti i ekstremizmi. No, ako je pravo, onda nije ekstremizam, a ako nešto nije pravo, onda to može biti ekstremizam i jest ekstremizam. Dužnost prava je boriti se protiv svakog oblika ekstremizma. Dakle, oni koji smatraju da je pravo na abortus uistinu pravo, oni su ekstremisti i svako razumno društvo i država imaju dužnost boriti se protiv toga. Postavlja se pitanje kakva će biti odluka Ustavnog suda o Prijedlogu za ocjenu suglasnosti Zakona o abortusu s Ustavom Republike Hrvatske. Hoće li Ustavni sud nastojati „pomiriti“ ova dva navodna prava, ili će jasno stati na jednu stranu? Ako jasno stane na stajalište prava na život i dosljedno utvrdi ustavnost tog zakona onda će, konačno, biti otvorena mogućnost pobjede nad ekstremizmom zvanim prekid trudnoće, abortus ili pravo na izbor. Eventualni pokušaj „pomirenja“ ova dva prava je nemoguć, pa će mogući stav pomirenja, u biti, biti izjednačen s pravom na ubojstvo. Takvom eventualnom odlukom bit će, na duže vrijeme, otvorena mogućnost proširenja razno raznih drugih „prava“ koja ugrožavaju ili uništavaju ljudske živote. Političari, koji održavaju na snazi abortus, sada su u pravnike uvukli u svoje zločinačke radnje. Hoće li Ustavni sud imati odlučnosti da temeljito sve ispita i utvrdi s pravnog, etičkog, filozofskog, biološkog, medicinskog i svih drugih bitnih aspekata ostaje da se vidi. Vjerojatno će Ustavni sud uzeti u obzir i druge norme, kao što je Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i Deklaracija o pravima djece te praksu Europskog suda za ljudska prava i neke smjernice Europske unije, no svi ti pravni akti štite život. Nemoguće je u bilo kojem od njih pronaći pravo na abortus ili pravo na smrt. Pravo se jednostavno ne bavi zaštitom smrti ili bilo kakvog drugog zla, nego zaštitom dobra i životom i njegovom zaštitom. Sve drugo su manipulacije i zlouporabe prava.   Mate Knezović