POTRESNA ISPOVIJEST: ‘Moju djevojčicu (4) ubili su četnici. Ovo je naša posljednja fotografija’

O Martini Štefančić, četverogodišnjoj djevojčici koja je 1992. ubijena u Borovu Selu, javnost možda nikada ne bi doznala da njezinu tužnu priču lani nije razotkrila Ani Galović, angažirana djevojka koja je prikupila sudbine djece ubijene u zaraćenom Vukovaru i sve objavila u knjizi “Mama, ne vidim nebo”.

Martina je ubijena u pidžami

U noći s 20. na 21. ožujka ’92. godine, oko 3 sata ujutro, četiri naoružne osobe iz automatskog oružja otvorile su rafalnu paljbu po prozoru dnevne sobe obitelji Štefančić, u Radničkoj ulici na broju 49, u Borovu Selu. U kući je bila malena Martina, baka Bernadica i Martinin stric Željko. Željka su teško ranili i pustili da iskrvari u mukama, a četverogodišnju Martinu i baku Bernadicu ubili na licu mjesta. Željko je nekim čudom ostao živ.

Obdukcijski nalaz bio je neumoljiv:

“Martina Štefančić, 4 godine, visoka 110 cm, Obučena u pidžamu… Kosa smeđa, dužine oko 20 centimetara. Dlan lijeve ruke se nalazi na prednjoj strani grudnog koša, a desni dlan ispod zatiljka. Zubni status: mliječni. Na desnoj strani grudnog koša i na prednjoj strani vrata ispod brade nalaze se ulazne strijelne rane, 4 na grudnom košu i 1 na vratu. Na leđima lijevo 3 izlazne strijelne rane…“

Nakon što se slučaj male Martine probio do javnosti, njezin otac Zdenko, dragovoljac i 70-postotni invalid Domovinskog rata, potresao je detaljima brutalnog zločina, a tom je prilikom otkrio i kako je u vrijeme ubojstva njegovog djeteta i majke – on bio zatočen u srpskom logoru gdje su mu se “tovarili” zločini za koje mu je tamo i suđeno. Razmijenjen je u kolovozu te godine, no za sudbinu svoje djevojčice Martine i majke Bernadice već je doznao.

A gdje je majka?

U priči o lijepoj, nesretnoj djevojčici čiji je život nemilosrdno prekinut u samo četvrtoj godini – cijelo je vrijeme nedostajala majka. Iako se po dosadašnjim svjedočenjima stekao dojam da je nema, ona itekako postoji. Zove se Rozika Fischer (rođ. Golubić) i s nama je odlučila podijeliti svoju bol.

“Martina je bila moje prvo i posljednje dijete… Bol me razdire godinama, pa sam se odlučila suočiti sa demonima prošlosti i vratiti u moj rodni Vukovar. Želim biti pored njenog groba… Spoznaja da mi je ona u blizini mi je trenutačno jedini mir”, doznajemo od uplakane majke ubijene djevojčice koja otkriva kako je njezin brak s Martininim ocem propao još prije rata, te kako je u vrijeme Martinine smrti bila na radu u Njemačkoj.

“Netko mi je dao isječak iz novina u kojem je pisalo da je moje dijete ubijeno… Tako sam doznala. Tada, 1992. nešto se stegnulo u mom grlu i srcu, a popustilo je tek sada kada sam se vratila”, prisjeća se uz jecanje.

Sama sam pronašla njezin grob

Rozika, koja kroz svo to vrijeme nije bila u pretjeranoj komunikaciji sa ocem djeteta, nije bila obavještena niti o sprovodu. Naknadno je, kaže, sama pronašla Martinin grob pokraj kojeg pronalazi mir.

“Ne zamjeram nikome ništa, osim ubojicama moje kćeri. Moj bivši suprug, kao i ja, nosi veliki križ. Sigurno si predbacuje što nije uspio zaštititi Martinu, no svi znamo da to nije bilo moguće jer je tada bio zatočen. U zarobljeništvu je prošao torturu, a nakon svega doznao da je izgubio dijete i majku. Znam da živi u boli, baš kao i ja koja ću vječno mučiti sama sebe jer tada nisam bila uz Martinu”.

Ne može dobiti državljanstvo

Rozika Fischer kaže kako sada, nakon svega – samo želi istinu o počiniteljima. Zbog toga se, kaže, nakon toliko godina i vratila u rodni grad. No, u njezinim nastojanjima da se uključi oko traženja pravde za svoje dijete, na najčudniji način ispriječila se birokracija.

“Zatražila sam hrvatsko državljanstvo, no meni kao rođenoj Vukovarki i majci žrtve rata rečeno je da se moram ‘dokazati’… Što to znači? Što čovjek zemlji može dati više od djeteta? Nailazim na institucijske odgovore u kojima se tvrdi da sam se ‘odrekla’ državljanstva. To su potpune besmislice!”, tvrdi naša sugovornica.

“Njen grob mi je jedina utjeha”

Rozika sada živi sama u svom vukovarskom domu, a s obzirom da ne može dobiti dokumente, ne može ni raditi.

“Odlazim povremeno u Austriju na 18 dana gdje se brinem o starijim osobama. U međuvremenu, ovdje sam, borim se za ostanak u svom gradu, uz svoje dijete. Može zvučati krivo, ali ja sam sretna majka jer mnoge ne znaju za sudbinu svoje djece niti imaju gdje zapaliti svijeću. Ja znam i to mi je jedina utjeha”, zaključuje Rozika uz naglašavanje da joj u svemu trenutačno pomažu Nenad Barinić i Stjepan Kovačević kojima je neizmjerno zahvalna.