Predsjednik splitske Hvidre pisao suborcima: Ne dižite ruku na sebe, njih nije briga za to

Na mjestu pronalaska tijela utvrđuju se okolnosti događaja i identitet pronađene osobe, kao s kakve zlokobne i za te svrhe pokvarene crne ploče, ponavljaju se hladne i suhoparne riječi glasnogovornika jednako crne kronike, kojima eho prijašnje eksplozije i one koja će se tek dogoditi i ne ostavlja mogućnost drukčijeg pristupa jednoj tragediji, u kojoj je svoj život skončao još jedan hrvatski branitelj, stoji u otvorenom pismu Marija Tomasovića, predsjednika splitske Hvidre. Lakonski odgovor “Po istom obrascu, po istoj inerciji i po istoj naslutivoj logici i oni kojima se to priopćava sve naviknutije, sve ravnodušnije i sve mirnije primaju vijesti s takvim tužnim epilogom. Na dan Oluje u Vodicama, u oluji nepravdi i u oceanu samoće, u zenitu života ugasio se život još jednog hrvatskog branitelja koji je umjesto slavljeničko-prigodničarskog druženja radije izabrao nebesko druženje sa 174 preminula viteza u olujnom jurišu ljeta Gospodnjega 1995-te. Osim slijeganja ramenima i tupog zurenja u ništa što možemo reći njegovoj ucviljenoj obitelji? Hoćemo li po prije spomenutom obrascu, po istoj inerciji i po istoj naslutivoj logici optužiti institucije sistema kako su, eto, opet zakazale i kako su propustile obaviti svoj posao? Koje institucije, koji posao i za koga? To je izgovor i lakonski odgovor kojim se neutralizira i poništava odgovornost nadležnih, a istodobno relativizira dubina smrti i strahota žrtve. Devetnaest godina nakon završetka Domovinskog rata nalazimo se u svojevrsnoj slijepoj ulici koju odgovorni u vrhu vlasti, kako one jučer tako i ove danas, ne žele otvoriti kako bi kolone nesretnika i očajnika imale nadu i vidjele izlaz. Oni kojima su ispitivanja javnog mnijenja važnija od sudbine naroda i kojima su beskonačni sljedovi izbora važniji od prosperiteta zemlje ne mogu naslutiti, a kamoli osjetiti muku i agoniju zgrčenog prsta na okidaču, tu zadnju stepenicu prije polaska u nebesku vječnost. Gospodo, cijela je brigada hrvatskih branitelja izginula nakon rata! Shvaćate li vi to?! U nekoj normalnoj zemlji sva bi zvona zvonila na uzbunu i nitko ne bi imao mira dok se ne prekine taj niz zlokobne smrti. Ovdje, kako vidimo, sve su institucije stavljene u pripravnost nakon pada jednog zastarjelog i rashodovanog vojnog zrakoplova, kojega bi institucije, da išta rade, još lani uništile na zemlji i odvezli na otpad. Vapaj s usana Koliko li će povjerenstava biti osnovano i koliko li će se izvješća napisati o starom i nepotrebnom ruskom vojnom zrakoplovu, a koje će i kakvo povjerenstvo biti osnovano i kakva će izvješća zatražiti nadležni o ovoj vodičkoj tragediji? Što je najgore u ovoj priči ovdje nema dileme. Dragi moji suborci i ratni prijatelji, ove opominjuće riječi su i vapaj s vaših usana. Kao vaš suborac i brat po oružju želio bih da u besanim noćima uz krunicu zagrlite molitvom i one među nama koji najviše pate i koji najviše krvare u samoći i ostavljenosti. Njihova sudbina na jedan način ovisi i o nama jednako kao i u ratu kada smo u smrtnim opasnostima čuvali leđa jedni drugima. Život je jedan i darovan je od Boga. Ako je već sudbina htjela da žrtvu života ne prinesemo na oltar Domovine u ratu, smognimo snage u zajedništvu i miru kako bi ova naša Hrvatska zajedno s nama živima bila po mjeri snova naših poginulih i umrlih prijatelja”, napisao je Tomasović.izvor ovdje MARIO TOMASOVIĆ Braniteljski Portal