Priča o Goranu Duraju, dobrom dečku sa Sajmišta; Bio je dobar kao dobar dan…

"Rekli su mi da je moj Goran teško ranjen i da su ga odvezli u bolnicu. Odjurio sam tamo, no u bolnici su mi rekli da su ga odnijeli preko puta, u Kapetaniju. Odmah mi je sve bilo jasno, znao sam kako se u zgradu Lučke kapetanije odnose samo oni koji su mrtvi. Na ulazu sam rekao njegovo ime, pogledali su u bilježnicu i sjećam se kao danas kako su mi rekli: 'Broj 285'".

Goran Duraj rođen je 26. siječnja 1963. godine Vukovaru kao stariji od dvojice sinova Jadranke rođ. Cikovac i Vladimira Duraja. Pohađao je OŠ Stjepan  Supanc, danas OŠ Antuna Bauera, a nakon dvije godine usmjerenog obrazovanja u vukovarskoj gimnaziji, završava još dvije godine srednjoškolskog obrazovanja u COUO-u Edvard Kardelj u Borovu naselju. Po povratku iz tadašnje JNA, zapošljava se u Tvornici gume i obuće Borovo, u pogonu Strojara, gdje ostaje raditi sve do početka ratnih sukoba. 

Oni koji su ga poznavali ispričat će kako je Goran bio iznimno mirna i uljudna osoba od najmlađih dana, pristojan dječak, a potom kulturan i drag mladić: "Volio je društvo, rado je izlazio, no nikada nije bio problematičan. Nekako, jednim finim stavom izdvajao se od nas, čak i kad bismo svi 'zaružili' on bi ostajao 'svoj'. Stajao bi sa strane i smješkao se, valjda su to i djevojke voljele, uvijek ih je puno bilo oko njega.

Prijateljice koje su predratnih godina izlazile u Goranovom društvu reći će kako je uvijek bio dotjeran i lijepo obučen, ne samo pri izlascima - "Volio je biti u trendu" - ali ono što osobito pamte je njegovo nenametljivo ponašanje i pažljivo ophođenje prema djevojkama te da je bio "drag i smiren".

Njegov dugogodišnji prijatelj  Damir Gunčević, kratko će prokomentirati: "Nema tu puno priče, Duraj je bio dobar kao dobar dan".

Željko Jurišić je kazao: "Bili smo dobri prijatelji, a on je bio odličan momak. U njegov 'jugić' znalo nas se potrpati i po osam momaka. Kad bi nas policija zaustavila i kad bi krenuli izlaziti iz auta, nikad kraja, i oni bi se počeli smijati, pa bi nas pustili. I on i njegov brat Slobodan su bili pravi ratnici i ljudi".

Iako samozatajan i tih, već pri prvim naznakama mogućeg rata, Goran će se uključiti u organizaciju obrane grada. Na prve straže u svojoj ulici na Sajmištu na koje je odlazio sa susjedima i prijateljima iz djetinjstva, odlazio je još dok je radio u tvornici, a na posao bi često odlazio nenaspavan i umoran, pravdajući to kasnim izlascima.

Nakon što su ratni sukobi u gradu eskalirali, a JNA se otvoreno svrstala na stranu pobunjenih Srba, dio grada na kojem se nalazio na položaju -  poznatom kao položaj 'Osa', nedaleko od vukovarske kasarne JNA, postaje jedna od najkrvavijih bojišnica na kojoj će i Goran dati svoj značajan doprinos.

Suborci će ga se odreda prisjetiti s lijepim riječima: "Na našem je položaju bilo pakleno, u ispomoć su nam došli i sjajni dečki iz Našica, njih dvadesetak, svaki je čovjek bio zlata vrijedan. Ranjenih i poginulih bilo je svaki dan i sve smo se teže popunjavali. Duraj nije kalkulirao, odlazio je gdje god bi trebalo, u ispomoć, u sve akcije u koje smo išli, bez pogovora je odrađivao svoju stražu. Najvažnije od svega, bio je pouzdan i na njega si se mogao osloniti kako će odraditi ono što smo se prethodno dogovorili".

Nažalost, 22. listopada  1991., Goran Duraj neće se vratiti s postavljene zadaće.

Damir Gunčević o tom događaju će ispričati: "Taj dan je padala kiša. U kuću u kojoj smo se nalazili došli su mineri koje je trebalo sprovesti u Dalmatinsku ulicu da se jedan dio ulice izminira, da ojačamo položaj i da nam ne dođu s leđa, iz vojarne. Trebao sam ih odvesti ja, ali Goran je upravo ušao sa straže. Rekao mi je – 'Nemoj ti, ja ću ih odvesti, ionako sam već mokar'. Pokušao sam ga odgovoriti, ali je inzistirao da ide on. Nije prošlo puno vremena,  netko je dojurio i rekao kako je Goran teško ranjen. Utrpali smo ga u automobil, ležao mi je na krilu i činilo mi se kao da ipak daje znakove života. Još uvijek pamtim njegov izraz lica, izgledao mi je kao da je nasmiješen.  Nažalost, bilo je prekasno".

Goranov mlađi brat Slobodan, nalazio se na obližnjem položaju 'Osa 2', stotinjak metara dalje: "Rekli su mi da je moj Goran teško ranjen i da su ga odvezli u bolnicu. Odjurio sam tamo, no u bolnici su mi rekli da su ga odnijeli preko puta, u Kapetaniju. Odmah mi je sve bilo jasno, znao sam kako se u zgradu Lučke kapetanije odnose samo oni koji su mrtvi. Na ulazu sam rekao njegovo ime, pogledali su u bilježnicu i sjećam se kao danas kako su mi reli: 'Broj 285'. Tražio sam da ga vidim, da se uvjerim kako je to on… Po odjeći koju sam tada vidio na njemu, po šarenom džemperu, kasnije smo ga identificirali…".

Damir Gunčević će nastaviti: "Kada se Slobodan malo pribrao, čekalo nas je ono najteže… Reći njihovim roditeljima da je Goran poginuo… Zajedno smo otišli u sklonište u kojem su se nalazili. Kada su nas ugledali na vratima, radosno su povikali:'Evo naših momaka!'… A onda je nastao pakao…".

Tijekom okupacije Vukovara, nakon humane asanacije terena, Goranovi posmrtni ostaci pokopani su u masovnoj grobnici na Novom groblju Dubrava. Nakon mirne reintegracije 1998. godine, ekshumirani su te nakon identifikacije,  pokopani 13. lipnja iste godine na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Kada je poginuo u obrani svoga grada i Domovine, Goran Duraj, sin i brat, imao je dvadeset i osam godina. Gorane, nismo te zaboravili.