PUCAJ TRI PUTA Ubijeni nakon dogovorenog primirja

Naime, 18. studenoga 1991. godine, dok su zapovjednici  Mitnice tijekom prethodno dogovorenog primirja pregovarali o vojnoj predaji, paravojne postrojbe sastavljene od srpskih dobrovoljaca, uz nazočnost JNA i njihove vojne policije, te potpomognute pančevačkim diverzantskim odredom čiji je zapovjednik, tada kapetan, Jovo Dundić svjedočio na suđenju u Beogradu protiv Vlade Ošusta, zapovjednika topništva na Mitnici, zarobile su, a potom pobile branitelje s položaja na Ristićevom salašu. Dan ranije, 17. studenoga 1991. godine, s neprijateljskom stranom dogovoreno je primirje i prestanak svih borbenih djelovanja u cilju vojne predaje branitelja Mitnice, čime bi, prije svega, od daljnje pogibije sačuvali civilno stanovništvo. Činjenica je bila i da su braniteljima prethodno podijeljene posljednje zalihe municije te bi i sama obrana toga dijela grada ionako ubrzo bila slomljena. Kako su pregovori trebali biti sutradan, tijekom primirja, zapovjednici Mitnice dogovarali su konkretne uvjete predaje.  Sljedećeg dana, nekoliko sati prije početka pregovora, druga strana je grubo prekršila mirovni dogovor te u jutarnjim satima branitelje koji su se toga trenutka nalazili na položaju na Ristićevom salašu, a koje su iznenadili u vjeri kako će se neprijatelj držati dogovorenog primirja, neočekivano napala i zarobila, pri tome ranivši zapovjednika toga položaja, policajca Slavka Marića, ujedno jednoga od samo dva preživjela svjedoka događaja. Na Ristićevom salašu zarobljeni su još i dva brata Mudri, Slobodan Pavao i Borislav – dragovoljci iz Zagreba, Zdenko Zaoborni i njegov bratić Josip Zaoborni, Stjepan Bali, Stjepan Levenski, Zlatko Dir, Nikola Brindzej, Zlatko Bataković, Petar Vukojević i Jozo Zeko. Od navedenih, zarobljavanje su preživjeli samo ranjeni Slavko Marić, jer su ga odmah po dolasku pred vučedolske bungalove utrpali u sanitetsko vozilo, zajedno s tijelom Nikole Brindzeja kojega su putem ubili te odvezli u Negoslavce, nakon čega je završio u logoru i Petar Vukojević koji se sljedeći dan spasio bijegom. Nikola Brindzej ubijen je samo zato jer se jednome od četnika koji su ih zarobili nije svidjelo što hoda po suhom dijelu zemlje, a ne "vagašu“ s vodom i blatom, tragom koji su ostavile tenkovske gusjenice. Kako Nikola nije na mjestu preminuo od dva metka zadobijena u trbuh, tjerali su ga da još neko vrijeme hoda, dok se nije, potpuno onemoćao, srušio. Preživjeli Vukojević ispričao je kako su mu u sjećanju ostale urezane Nikoline posljednje riječi koje je prkosno izgovorio jednome od četnika na njegovu prijetnju neka se ustane ili će u njega ponovo pucati: 'Pucaj tri puta!'. Posmrtni ostaci Nikole Brindzeja još uvijek nisu pronađeni.  Tijekom pregovora o predaji Mitnice koji su se u isto vrijeme odvijali, zapovjednici Pilip Karaula, Zdravko Komšić i Matija Mandić nisu znali kako je nedaleko od njih dogovoreno primirje prekršeno, iako su u jednom trenutku preko motorole čuli da je netko rekao 'Ej ustašo, pokokali smo tvoje dečke'. Budući da u tome trenutku nisu imali nikakva saznanja o tome što se dogodilo na Ristićevom salašu, shvatili su to kao provokaciju. Vlado Ošust ispričat će kako su tek naknadno, kada su nakon pregovora došli obići i taj položaj, našli tragove bačene bombe i krvi, ali nikoga nisu tamo zatekli i nisu znali što se dogodilo s braniteljima s toga položaja. Ipak, ono što je rečeno preko motorole, još uvijek jeste bila zla provokacija, ali i mučan nagovještaj njihove sudbine. Zarobljeni branitelji su, prema izjavi svjedoka, zlostavljani još dvadeset i četiri sata u prostorijama polurazrušenog restorana na Vučedolu, a nakon toga razdvojeni, oni koji su bili iz Vukovara, odveženi su natrag prema Mitnici kako bi pokazali u kojim su se kućama još nalazili skriveni civili, a četvorica koja nisu bila iz Vukovara, braća Mudri, Bataković i Dir, ostala su na Vučedolu i njihova daljnja sudbina je potpuno nepoznata. Branitelje koje su odveli natrag na Mitnicu doveli su do današnje Varaždinske ulice kamo je izdvojen Petar Vukojević te uz pratnju četnika pod nadimkom 'Đivđan', upravo onoga koji je dan ranije pucao u Nikolu Brindzeja, potjeran da doziva ljude koji su ostali skriveni u kućama, dok su preostali odvedeni u smjeru Zagrebačke ulice i preživjeli Vukojević ih više nikada nije vidio. Iskoristivši trenutak u kojem je pažnju četnika privukla iznenadna pojava čovjeka ispred jedne od kuća, Vukojević je pobjegao kroz kukuruz, a nakon toga, poslije tri dana skrivanja i hodanja, uspio doći do Nuštra, na neokupirani teritorij, te donekle uspio razjasniti sudbinu zarobljenih branitelja. Do danas, od dvanaest branitelja zarobljenih 18. studenoga 1991. godine na Ristićevom salašu, izuzimajući dva preživjela, pronađeni su, identificirani i sahranjeni posmrtni ostaci samo Zdenka i Josipa Zaoborni. Za ovaj ratni zločin, počinjen tijekom dogovorenog primirja, do danas nitko nije odgovarao.