PUPOVAC TVRDI: Ne postoji zakonski okvir da se u Hrvatskoj zabrani četnička kokarda

“Ne postoji zakonski okvir po kojem bi kokarda koju nose sljedbenici četničkog pokreta bila sankcionirana u našoj zemlji.” Ovu izjavu Milorada Pupovca sa saborskog odbora ne treba posebno komentirati; ona je na istoj razini s izjavom Vesne Pusić da su “stradalnici s Bleiburga krivi, ali im se nije stiglo suditi.” To su primjeri otvorenog četništva i poziv na ono što šumski razbojnici nisu dovršili 1945. godine – genocid nad Hrvaticama i Hrvatima – i opravdati ga optužbama o “refašizaciji” i “neoustaštvu”. Isti je saborski odbor donio zaključak da je spomen-ploču ubijenim pripadnicima HOS-a potrebno ukloniti. Plenković je mislio da će se baviti ekonomskim i gospodarskim temama, mislio je izbjegavati svjetonazorska pitanja – što je suludo – jer je politika isključivo svjetonazor, i ovako se izjasnio: žrtva HOS-a je bezvrijedna i nevažna, krvlju stečena hrvatska sloboda nije temelj demokratske Republike Hrvatske, hrvatski branitelji i dragovoljci su trn, ako ne i brvno, u hrvatskom oku… uglavnom, Plenković nije ni morao ništa reći; “po plodovima njihovim ćete ih prepoznati (Mt 7,12). Zaista, eto njihovih plodova: pravno neutemeljena osuda Josipa Šimunića zbog njegova pozdrava, dopuštanje četnikovanja Pupovca, Pusić, Teršelićke, Markovine i ostalih svjetonazorskih i krvnih sljednika jugoslavenskih “antifašističkih” koljača, pljuvačka u lice svim pripadnicima HOS-a i drugim hrvatskim braniteljima, kao i svima onima koji položiše život na oltar Domovine. Pobjednici pišu povijest, stoga, ako će u našim povijesnim udžbenicima pisati da je “Za dom spremni!” hrvatski pozdrav pod kojim se domovina branila i ne predstavlja ništa vezano uz totalitarnost bivših režima, onda će to svi morati prihvatiti – tim više ako je istina. Kao što svi “moramo” prihvaćati da je u Jasenovcu pobijeno 700 trilijuna Srba ili da genocida, odnosno ubojstva pola milijuna Hrvata na Bleiburgu i Križnom putu nije bilo; lako se dogovorimo. Ako će djeca “secikesa” i šumskih razbojnika održavati i njegovati svoju revolucionarnu mitomaniju jer su se stjecajem okolnosti našli na pobjedničkoj strani (doduše, Hrvati nisu pobijedili 1945. pa je nejasno što se bi Hrvati danas trebali slaviti?), onda mi, kao jedini pobjednički narod u drugoj polovici 20. stoljeća svakako imamo pravo raditi što nas volja, pogotovo ako smo pobjedu ostvarili čisto i bez pokolja i genocida (za razliku od nekih). Zapravo je isto sa totalitarnim znakovljem; Ivo Josipović je kazao da je partizanska kapa “simbol ljubavi i mira”, a sada i Pupovac tvrdi da nema zakonskog okvira za sankcioniranje kokarde. U biti je to i točno, jer, kokardu su samo zamijenili petokrakom, stoga, nosi li četnik partizanku i kokardu, svejedno je – i dalje je četnik. No, 1991. su se malo zafrknuli; prerano su petokraku zamijenili kokardom misleći da će pobijediti i skoro 20 godina nakon moramo slušati tu kuknjavu isključivo jer su svoje “neobrijano” pravo lice prerano pokazali. Nije sramota izgubiti, dapače, nije ni sramota biti tužan zbog poraza, ali je suludo poraz tumačiti kao pobjedu. Kao da nije dovoljna civilizacijska katastrofa što Milorad Pupovac i njegovi istomišljenici sjede u Hrvatskom (državnom) saboru, kao da nije dovoljno što se njemu ulizivalo i dodvoravalo ne bi li podržao vladu (dok s jednim Glasnovićem nitko nije ni prozborio o tomu), već sad Hrvati moraju u saborskom odboru slušati tog istog Pupovca koji tumači da je HOS-ovo znakovlje zločinačko, dakle ono pod kojim je Hrvatska branjena od srbočetništva, a s druge strane kokarda, pod kojom su se promicale “ideje ljubavi i mira” (primjeri poput Ovčare i Srebrenice), u Hrvatskoj ne može biti sankcionirana. Nepristrani promatrač može jedino zaključiti da Hrvati nisu pobjednici, jer se i pobjednika po plodovima njegovim poznaje. A koji su pak to plodovi? Disfunkcionalna država, vladavina bezakonja, financiranje protudržavnih i veleizdajničkih udruga i projekata, medijska cenzura, dvostruka mjerila, ozakonjena pljačka, egzodus stanovništva, četnički govori u zakonodavnom tijelu i bezlični birokrati na čelu institucija koji sve to dopuštaju. Za što se, dakle, borio hrvatski branitelj? Izgubio je brata, oca, majku, sina, kći, sestru, dio tijela, obolio je, ostao bez prijatelja, susjeda i poznanika, uništena mu kuća, zemlja, imovina – i svu je tu žrtvu podnio za dobrobit vlastita puka i vlastite države. Uopće nije čudno što svaki dan barem jedan branitelj digne ruku na sebe; bilo bi čudno kad ne bi to činili.