REPUBLIKA HRVATSKA PROTIV HRVATSKOG BRANITELJA

Tako započinje sve više procesa u posljednje vrijeme. Hrvatska država okomila se je preko vrlo važne institucije – sudova, na svoje stvaratelje i utemeljitelje. Nema ni malo poštovanja ni prema najteže stradalim ljudima koji su 100 % invalidi. Sudi se svima. OD „RATNIH ZLOČINA“ DO „DUGOVA“ Suđenja hrvatskim braniteljima nisu od jučer. Time su se sudovi bavili za vrijeme gotovo svih vlada s obje strane političkoga spektra. Gotovo svim uglednijim zapovjednicima sudilo se je za ratne zločine kojih u pravilu nije bilo, odnosno ako su postojali zločini, bili su malobrojna djela pojedinaca koji su se oteli kontroli. Mnogo je nevinih trunulo po zatvorima u Hrvatskoj i po svijetu, započevši s generalima, pa sve do običnih vojnika. Neki su pravomoćno oslobođeni, a drugi su nedužni osuđeni i za uvijek je na njima ostala ljaga koju nisu zaslužili, ne bi li se krivnja za rat „poravnala“, pa da se ne može razaznati tko je napadač i tko je činio zločine. Svakoga tko je nešto zaradio progonili su i još progone poreznici zbog „utaje poreza“ koja često nije postojala. Čak se i „obični“ branitelji moraju braniti od raznih neutemeljenih poreznih rješenja. Kada nema nikakvog stvarnog razloga za sudske progone, izmišljaju se „dugovi“ kojih naravno nema, ali ako je žrtva uporna i ne želi platiti tuži ga se sudu koji „nepogrešivo“ presuđuje u korist tružitelja. U tome sudjeluje i sama država, odnosno Ministarstvo branitelja (bivša ekipa) koje preko Ureda državne uprave kao svoje produžene ruke, naplaćuje „preužitak“ nekih prava, pojave koju uzrokuju nesavjesni činovnici koji nemarno vode dokumentaciju. Onaj tko ne želi platiti postaje „tuženik“. Tuži ga Republika Hrvatska koju je upravo „tuženik“ svojom krvlju stvarao. Sudovi uredno presuđuju u korist tužitelja (države) koji onda preko FINE otkida oko 3/4 „tuženikove“ mirovine sa zateznim kamatama, raznim „troškovima“ i na kraju čak nekom vrstom „honorara“ državnom tužitelju za to što radi svoj posao za koji dobiva plaću. PROSVJEDNICIMA SE SUDI, UBOJICA NA SLOBODI No ove godine, djelomično i prošle, ova sudska hajka na hrvatske branitelje dobiva novu dimenziju. Duboki uzrok svega što u konačnici dovodi do progona branitelja leži u pogubnoj „igri“ prethodne političke garniture koja se je svim silama trudila uništiti državu kojom je upravljala skrećući ju u „region“, a u biti to je put u neku novu „balkaniju“, odnosno iskreno govoreći u „veliku Srbiju“. Branitelji dugo nisu primijetili što se zapravo događa, iako je upućenima bilo sve jasno kada su bivši predsjednik Josipović i njegov pajdaš bivši premijer Milanović otišli u London i tamo primili „instrukcije“ jedan od kraljice, a drugi od engleskog premijera. Josipović se je čak javno hvalio da je sklopio „strateški sporazum“ s Velikom Britanijom, povijesnim neprijateljem svih oblika slobodne i samostalne Hrvatske. Za taj čin nije dobio ničije odobrenje, niti je itko ikada vidio neki pisani ugovor, niti je itko išta ratificirao. Time je Josipović sebe proglasio nekom vrstom „kralja apsolutista“. Inače se to zove tihi državni udar, a neki kažu jasnije – veleizdaja. Ipak, ništa se nije dogodilo ni njemu ni Milanoviću, jer u kaznenom zakonu više nema kaznenog djela veleizdaje. Ovu dvojicu osudio je samo Hrvatski nacionalni etički sud (HNES) tek toliko da ostane neki pisani trag. No u praksi njihovo mračno djelovanje s vremenom su počeli osjećati svi, a naravno i branitelji. Braniteljska prava počela su se smanjivati i malo po malo „kliziti“ u Ministarstvo socijale. Nekoliko tisuća hrvatskih branitelja je država koju su obranili otjerala u socijalu i to toliko jadnu da se zapravo mora nazvati – bijeda. Kada je „procurio“ prijedlog nekog novog Zakona o pravima hrvatskih branitelja koji službeno „nije postojao“ a u kojem nam je Domovinski rat bio ukinut i pretvoren u Rat u Hrvatskoj i u kojemu smo umjesto hrvatskih branitelja postali „sudionici rata“, shvatili smo da se sprema uništenje same države. Nakon nekih neuspjelih pokušaja razgovora nije bilo drugih mogućnosti nego na ulici izraziti protivljenje takvom djelovanju za koje im nitko nije dao mandat. Započeo je prosvjed u tadašnjoj Savskoj 66 koji se je već približio svom 500. danu i danas se odvija na lokaciji Trg Nevenke Topalušić, braniteljice koja je umrla već drugog dana prosvjeda. U tih gotovo 14 mjeseci na nevjerojatne načine vlastodržci su se pokušavali obračunati s nama i otjerati nas. Prvih dana oko šatora je bilo toliko policije, da je izgledalo da je tu u najmanju ruku bila neka oružana pljačka. Nekoliko dana je i manja specijalna policijska postrojba bila u blizini. Kasnije su nas pokušavali „destabilizirati“ slanjem provokatora, organiziranjem „protuprosvjeda“, unošenjem razdora među nas same ili djelovanjem pojedinaca koji su možda i nesvjesno odigrali „njihovu igru“, a na poslijetku slanjem tipa koji je pokušao zapaliti šator benzinom. U jednom trenutku su čak u policiji izradili „plan preseljenja šatora“, dakle policijski napad. Kada je ta igra „pročitana“, negirali su postojanje takvoga plana. No nitko nije mogao niti može negirati divljački napad policije na vrata crkve sv. Marka na Gornjem gradu. Milanović i njegov vjerni sluga Ostojić poslali su udarnu grupu specijalne policije u napad na crkvu u kojoj je bilo tridesetak najtežih invalida Domovinskog rata i njihovih žena i još nekoliko desetaka koliko toliko zdravih veterana Domovinskog rata. Napad je izveden po pravilima koja se uvježbavaju za zauzimanje skrovišta opasnih kriminalaca ili terorista. Teško je i nabrojati koji su sve zakoni tom prigodom prekršeni. Za to vrijeme vlastodržci su u svom bezumlju napali Vukovar i to zamislite čime – ćirilicom na protuzakonit i protuustavan način, pa čak i pomoću lažiranog popisa pučanstva u tom gradu. Vukovarski branitelji reagirali su osnivanjem Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i – razbijanjem ćirilićnih ploča. Ćirilično divljaštvo završilo je brutalnim ubojstvom jednog od najmlađih vukovarskih branitelja Darka Pajčića. To je učinio četnički sin izvjesni policajac Aleksandar Sabadoš. I tu nastaje vrhunac perverzije. Niti ubojica niti oni koji su ga potakli na tu odvratnost nikada nisu kažnjeni. Čak ni Ostojiću nije ukinut imunitet. Ali zato se upravo ovih dana sudski progone svi oni koji su branili dostojanstvo Vukovara razbijanjem ćiriličnih ploča, pa čak i oni koji nisu osobno razbijali ploče. Sudski se ganjaju tzv. „organizatori“ legalnog javnog prosvjeda u Savskoj, navodni „vođe“ hodnje pred stan bivšeg premijera (dok nitko nije poduzeo ništa protiv onih koji su se danima pod prozorom bivše premijerke derali: „Jaco, odlazi!“). U nekon trenutku čovjek se doista može pitati: Koja je ovo država? Jesam li zalutao u Srbiju ili „republiku srpsku“? Teško se je pomiriti s time s da je i to Hrvatska, ona Hrvatska koju smo u moru krvi obranili da bi nas sada sudski gonila poput kriminalaca i to danas, četiri mjeseca nakon što je bivša zločinačka vlast otišla. To je, parafrazirajući spornu rečenicu našeg inače briljantnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, najdublji moralni posrtaj hrvatske države od kada postoji kao samostalna i suverena.   Mario Filipi