Riječi su bile ubojitije od metaka

Prije gotovo sedamnaest godina, 30. svibnja 1992. godine, povodom Dana državnosti koji se tada obilježavao na taj datum, u Zagrebu, na inicijativu Petra Brozovića, izašao je prvi broj Vukovarskih novina u prognaništvu. Time se nastavila tradicija koja je u ljeto 1991. godine prekinuta zbog ratnih zbivanja u Vukovaru, a potom i okupacije Grada. Tek nekoliko dana prije, točnije, 25. travnja 1992. godine, u okupiranom Vukovaru, izašao je "prvi" broj Vukovarskih novina na ćirilici. Vukovarskih novina, kao 'glasila srpskog informativnog centra i izvršnog saveta skupštine opštine Vukovar', koje su na naslovnici, odmah pored naziva novina, s desne strane, imale otisnuti znak s četiri slova 'S'. Novine otisnute na ćirilici, znak koji je, iako mu je povijesno značenje drugačije, tijekom vremena postao neslužbeni moto srpskog naroda – "Samo sloga Srbina spašava", kao i pojašnjenje čije su te novine "glasilo", nisu ostavile mjesta dvojbi kako su pisane tematski i stilski isključivo za Srbe, bez obzira što se još uvijek govorilo o tobožnjem jugoslavenstvu i ustaškoj pobuni protiv SFRJ. Tih godina, u broju za brojem možemo pročitati o junačkim nedjelima 'Junaka vukovarskog pakla', Miroljuba Vujovića (osuđen za ratni zločin na Ovčari) pod naslovom 'Ratnik koji će otići u legendu', o Stanku Vujanoviću – "Komandant pod klobukom" (osuđen za ratni zločin na Ovčari), Slobodanu Jurišiću – "Ni div mu nije ravan" (aboliran za ubojstva dva pripadnika ZNG-au Vukovaru, Damira Ivanovića Damponje i Franje Katića), kao i panegirike Vukašinu Šoškočaninu, "heroju Slavonije, Baranje i Zapadnoga Srema". U tzv. krajinskim Vukovarskim novinama pronalazimo i ispovijed 'ratnika i pevača', osnivača orkestra "Beli orlovi", koji opisuje zbivanja u Borovu selu 2. svibnja 1991. godine, kada je mučki ubijeno 12 redarstvenika, on tambura i danas, pitanje je je li ga itko ikada pitao za intervju koji je dao, a po kojem se čini vrlo detaljno upućen u spomenute događaje: "Pobesneli psi, kako to samo ustaše mogu biti. Na paljbu smo odgovorili žestokom vatrom: Prvi je pao ustaški komandir Bošnjak...Najednom su bahati ustaše počeli da mole za milost". Srbi koji su živjeli na okupiranome području, vrlo detaljno su izvješćivani o suđenjima zengama zbog "pobune protiv SFRJ i ratnog zločina prema civilnom stanovništvu", žrtvama ustaškog terora, kao i 'iskustvima' civila koji su cijeli rat proveli u podrumu sa svojim dojučerašnjim susjedima: "Iz besa, straha, očaja, što li, zenge pucaju. Pucaju, pucaju bez cilja, plana, kontrole. Sad se tek bojim... Celu noć užurbanost oko podruma. Hoće li i u našem iskaliti svoj animalni bes zbog poraza?...Idemo, idemo pred naše oslobodioce. Ne sprečava ni to što s okolnih zgrada ubice vrebaju sa snajperima. Zvižde meci kao cvrkut ptica, ptica smrtonosnica. Dve žene padoše, jauk, kletva. Ne daju banditi ni da se sunca nagledamo. Obe su Hrvatice. Neka. Sinovi su im to". Zanimljive su i poruke poput ove, za koju bi se danas reklo kako je politički nekorektna i huškačka, a da je napisana s hrvatske strane: "Probudi se. Onima koji ti kažu da zaboraviš nisu kasapljeni roditelji, silovane sestre, klani sveštenici, rušene crkve. Oni, koji ti kažu da zaboraviš, nisu na sebi okusili negaciju svoga Bića. Oni koji ti kažu da zaboraviš, nisu primili u okrilje 500.000 izbeglica koje su sve izgubile". Posebno su neugodne dvije rubrike, jedna pod nazivom Iz crne beležnice, u kojoj se obračunavaju s viđenijim Hrvatima, posebno članovima HDZ-a i Crno-beli svet, u kojoj se, urednica iste, tobože kroz satiru, obračunava s neistomišljenicima, najčešće Hrvatima ili članovima miješanih brakova, s porukom – "Mogli bi mirisati cveće iz korena". U Crnoj beležnici, posebno mjesto je 'zauzeo' jedan od najvećih umjetnika koje je Vukovar dao, prof. Branko Brane Crlenjak, a otvorena pisma nisu "mimoišla" ni dr. Vesnu Bosanac, koju nazivaju dr. Mengele, te brojne druge istaknute Hrvate, prosvjetne radnike, umjetnike, direktore vukovarskih tvrtki, napose Srbe koji su se "odmetnuli". Međutim, kako godine prolaze, uz brojne obljetnice "oslobođenja" kojima nazoče 'ugledna' lica poput Željka Ražnatovića Arkana, demonstriranja sile i parada, polako se mijenja intonacija. Sve češća su prozivanja dezertera, poziva se na otpuštanje njihovih supruga iz gradskih tvrtki, demonstrira se protiv povratnika, pa je tako zanimljiv i jedan od prosvjeda 1997. godine, na istom trgu u Vukovaru gdje se nedavno prosvjedovalo protiv sporosti procesuiranja ratnih zločina od strane hrvatskih institucija. Naime, na prosvjedu održanom  6. ožujka 1997. godine, prosvjednicima je podijeljen spisak s 360 imena "osumnjičenih" za zločin nad Srbima. Danas, taj prosvjed više nitko ne spominje.

10 zapovjedi ratne propagande* sistematizirala i opisala povjesničarka Ana Moreli 1999 godine

1. Mi ne želimo rat, neprijatelj je prouzrokovao rat.
2. Neprijatelj je jedini odgovoran za ovaj rat. (Uvijek je netko drugi kriv)
3. Vođa neprijateljskih snaga je sam Vrag. (Uglavnom se predsjednik, vođa ili cijeli narod demonizira, prikazuju se kao zli, opaki, željni krvi, dok smo mi i naši dobri i pošteni)
4. Mi se borimo za pravu stvar. (Rat se prikazuje kao borba za vjeru, ljubav, domovinu)
5. Neprijatelj namjerno čini zvjerstva. kada mi upotrijebimo prekomjernu silu to je nesretna slučajnost.
6. Neprijatelj koristi nedopušteno oružje. (Nadovezuje se na predhodnu i služi tako da javnost misli kako vlastita strana za razliku od protivničke poštuje pravila igre)
7. Neprijatelj ima puno više gubitka od nas. (Nadmoć i podizanje morala)
8. Našu stvar podržavaju i njen cilj opravdavaju umjetnici i intelektualci(Svega 5% intelektualaca podržava ratovanje…)
9. Naša misija je sveta! (Uloga Crkve i klera)
10. Izdajnik je onaj koji sumnja u naše izvještavanje. (Onaj koji sumnja u propagandu vlastite strane ili iznosi podatke druge strane odmah će biti predstavljen kao izdajnik i petokolonaš).