Satira - privilegij poraženih snaga u Domovinskom ratu

Kad Pupovac zaprijeti tužbom Hrvatskome tjedniku to više nije mala šala, budući da je on „strateški partner“ Plenkovićeve hrvatsko-srpske oktroirane vlade. Moćan je poput Pribićevića prije stotinjak godina, koji je bio, također, jedan od antologijski nesagledivih ljubitelja srpske satire u Hrvatskoj, kao i Pupovac danas Hrvatima je oduzeto pravo na satiru Kako živimo u demokratskoj državi svima bi u njoj, među ostalim, trebalo jamčiti pravo na satiru, sarkazam i ironiju. Uzurpirati pravo na satiru i svesti je na privilegirano pravo parcijalnih društvenih i parapolitičkih skupina nezadovoljnih uspostavom slobodne hrvatske države, jest nasilje. U povijesti čovječanstva nijedna država koja je preživjela agresiju nije nikad vodila takvu politiku da poraženim agresorskim snagama daje bilo kakvo pravo koje istodobno uskraćuje većini, žrtvi agresije. U Hrvatskoj se sve više javnih protuhrvatskih nasrtaja proglašava satirom. A protiv satire se ne ide, budući da je ona „vrsta umjetničke literature“. Satiričan je već i sam pogled na prihodovnu stranu Pupovčevih Novosti na kojoj dominira hrvatski, selektivnoj satiri sklon proračun... Da se nekažnjeno može okupirati jedna „vrsta umjetničke literature“ jednostavno je neshvatljivo zdravome razumu. A to se dogodilo u Hrvatskoj. Pravo na satiru u tiskanim medijima imaju Pupovčeve Novosti. One su jedini satirički list u Hrvatskoj s pravom javnosti i neupitnosti „umjetničke“ kakvoće. Satira? Da, ali samo srpska i jugoslavenska! Predsjednik Franjo Tuđman na naslovnici Novosti u ruci drži odrubljenu glavu partizana, uz prigodan „satirički“ tekst: Jurić„Skoro 30 godina HDZ ustrajno rehabilitira NDH i relativizira ustaške zločine...“. To nema veze sa satirom, pa niti s istinom, ali u satiričkoj Hrvatskoj prolazi bez otpora. Nije satira, već istina, Novosti ustrajno relativiziraju srbijansku agresiju, rehabilitiraju jugoslavensku ideju, a o zločinima počinjenima u ime Jugoslavije i u ime velike Srbije – gromoglasno šute. Satira se u nas pretvorila u protuhrvatsko oružje i privilegij poraženih snaga u Domovinskom ratu. Satiričan je bio i Marko Jurič prije tri godine na tv Z1, kad je upozoravao da se pjevači četničkih (okupatorskih) pjesama slobodno šeću središtem Zagreba pod okriljem crnih haljina pravoslavne crkve države Srbije. Tri godine kasnije država (hrvatska država!?) proganja Juriča zbog navodnoga poticanja na mržnju, a zapravo zbog pravno nepostojećega „verbalnoga delikta“! Progon nadilazi satiru i prelazi u sarkazam. U zlobnu, zajedljivu, žučnu i pakosnu porugu „pravne države“. Satiričan je bio i Hrvatski tjednik kad je izazvan satirom Novosti na račun Tuđmana objavio na svojoj naslovnici ddPupovca koji u ruci drži odsječenu glavu dr. Ivana Šretera. Njemu je pravo na satiru odmah oduzeo Pupovac, prijeteći tužbom. Glavni urednik Novosti, Nikola Bajto, poznati umjetnik satire (npr. Lijepa naša haubico) poručuje da je u pitanju „otvorena poruka mržnje“. Profesorica novinarske etike na Političkim znanostima, Gordana Vilović, tvrdi manirom književne kritičarke kako u ovom slučaju gdje je predmet satire Pupovac, nije u pitanju satira. Hrvoje Zovko iz jugoslavenskoga novinarskoga društva još je pravovjerniji režimu: „Ne možemo izjednačavati Novosti i Hrvatski tjednik jer Hrvatski tjednik nije novinarstvo, nego huškanje“. Poruka je jasna. Satira je dopuštena ako je pisana srbijanskim perom ili jugoslavenskim pendrekom nadahnutim agitpropom. Samo selektivna, protuhrvatska, satira jest satira. Svaka drukčija je govor mržnje. Cilj tako shvaćene satire jest sfrkati Hrvate u stav glavu dolje, ruke na leđa. Ili, marš van iz Hrvatske. Kako izgleda stav glava dolje, ruke na leđa najbolje se vidi u sfrkanom članstvu HDZ-a. A „marš van“ na nimalo satiričnim peronima i kolodvorima. Režimski potpora satiri Vladimira Čerine Kad Pupovac zaprijeti tužbom Hrvatskome tjedniku to više nije mala šala, budući da je on „strateški partner“ StanimirovićPlenkovićeve hrvatsko-srpske oktroirane vlade. Moćan je poput Pribićevića prije stotinjak godina, koji je bio, također, jedan od antologijski nesagledivih ljubitelja srpske satire u Hrvatskoj, kao i Pupovac danas. Kako je krenulo treba očekivati da satiričarima budu proglašeni Nikola Stojanović i Vojislav Stanimirović. Prvi je satir 1902. u Stanimirovićsatiričkome listu Srbobranu napisao da Hrvati nisu narod. Drugi, u satiričkome listu vojske Republike srpske Krajine, da je vukovarska bolnica 1991. bila posljednje ustaško uporište. Tako ispada, „koja je ovo država“, kako je i Domovinski rat bio govor hrvatske mržnje, a srbijanska agresija opravdana borba za uvođenje srpske satire u Hrvatsku. Vladimir Čerina svakako bi pohvalio aktualno stanje satire u Hrvatskoj s inkluzivnim satiričkim kazalištem. Tko bi rekao da će satira u 21. stoljeću, naime, poslužiti kao sredstvo nametanja „mozga i duše Beograda“, što je on početkom prošloga stoljeća napisao u ondašnjim Novostima, „satiričkom“ listu Vihor (1914.) i u praksi provodio uređujući „Biblioteku jugoslavenske nacionalističke omladine“. Hrvati u Hrvatskoj pod uspostavljenim režimom ne smiju se baviti satirom (osim na vlastitu odgovornost), kamoli sarkazmom, osim na hrvatski račun, kako to i radi većina režimskih pisaca i filmskih redatelja. I onda se čudimo što u Hrvatskoj nema satiričkoga lista osim Novosti, ili što crnogotovo pa i nema suvremenoga filma koji ne ismijava Domovinski rat, hrvatske branitelje i hrvatsku državu. Što se pisane satire tiče, za literarni ukus režima dovoljne su Novosti. Ta je činjenica dokaz zdravome razumu kako dugogodišnja unutarnja agresija ubire svoje plodove. I iz godine u godinu zateže škripac u koji su „izdajice i kreteni“ (S. Praljak) stjerali narod i državu. Pred tajkunizacijom satire ministrica kulture šuti Živimo u izokrenutom poretku stvari. Mržnja prema Hrvatima proglašena je satirom i uživa zaštitu režima. Satira upućena poraženim snagama u Domovinskom ratu proglašena je mržnjom. Problem nije samo političke, već i kulturalne naravi. No, o selektivnoj primjeni jedne vrste umjetničke literature, koja prerasta u okupaciju satire kao literarnoga izražaja, ministrica kulture nije rekla ni jednu riječ. Hrvatska šutnja. Znači li to da je satira s područja književnosti i kulture premještena na područje političkoga? Odnosno da se pod plaštem režima dogodila tajkunizacija satire, u smislu da je gazda satire u Hrvatskoj nakladnik Novosti, strateški partner HDZ-a i Plenkovića, saborski zastupnik Hrvatskoga sabora, šef udruge SNV-a i predsjednik SDSS-a? Kako ministrica opravdava činjenicu da se u Hrvatskoj dogodila privilegizacija, tajkunizacija i okupacija satire? Kako Ministarstvo kulturei zašto je moguće da se Pupovac može baviti satirom i da njegovu satiru financira režim, a Juriču i Marijačiću, koji ulažu vlastiti novac boreći se za koricu kruha na slobodnome tržištu, satira nije dopuštena? Zna li ministrica Obuljen-Koržinek pravo stanje satire u Hrvatskoj? Koliko je država dosad ulupala novca u tajkunizaciju satire, a koliko je svojih novčića uložio Pupovac? Ne bi li ministrica morala po svom habitusu prva stati u obranu prava na satiru za sve, pa čak i za još nesfrkane Hrvate koji ne pristaju na satiričko, inkluzivističko i bilo koje drugo nametanje mozga i duše Beograda? Hrvatima je oduzeto kulturalno pravo na satiru i od te istine ona, a niti Plenkovićeva vlada ne mogu pobjeći. U nekoj minimalnoj mjeri mogli su Hrvati biti satirični čak i u Jugoslaviji. Današnje stanje satire predstavlja udar na hrvatsku kulturu i stvaralaštvo i jedan je od dosega hrvatsko-srpskih „koalicija“, čeriniziranih mozgova i duša, preciznije rečeno - jugoslavenskih nacionalista na hrvatskoj grbači. Nenad Piskač/hkv.hr