ŠEKS O VEZAMA S UDBOM: “Nisam bio agent Udbe, Perković mi se osvećuje, a evo i zbog čega”

Vladimir Šeks gostovao je u Novom danu na N1 televiziji te je komentirao tvrdnje Josipa Perkovića da je bio suradnik Službe državne sigurnosti (UDBE). Prošli tjedan objavljene su  zatvorske bilješke Josipa Perkovića u kojima ozbiljno optužuje HDZ-ova veterana tvrdeći “Osijek nije imao boljeg suradnika Udbe od Šeksa”. Jeste li surađivali sa Službom državne sigurnosti? Ja nisam surađivao sa Službom državne sigurnosti. Najbolji dokaz za to je što sam ja ’71. kao zamjenik okružnog javnog tužitelja pokrenuo kazneni postupak protiv Službe državne sigurnosti zbog nezakonitog odnošenja više tisuća pismenih pošiljaka u Centar državne sigurnosti u Osijek. Nalazio sam se pred odlukom da pokrenem kazneni postupak protiv Službe državne sigurnosti, a Karađorđevo je spriječilo to moje nastojanje. U rujnu ’71. godine Josip Broz Tito u Zagrebu, u razgovoru s vodstvom SR Hrvatske, među kojima je bio i Ivica Vrkić, upitao što Šeks radi. Vrkić je rekao da tužitelj Šeks radi u skladu s odlukama Brijunskog plenuma. Trebao sam biti uhićen, a kad su me trebali uhititi rekao sam da će zapisnik Marka Bezera završiti na svjetlu dana. Zahvaljujući njemu spasio sam politički glavu i spasio se ogromnog zatvora. Mene Služba državne sigurnosti nastoji kompromitirati, nastoji me pridobiti za suradnju, a to ne uspijevaju i nakon toga me strpaju u zloglasni zatvor Stara Gradiška, kakav bih ja to onda bio suradnik Službe državne sigurnosti? U svim svojim spisima, Vladimir Šeks je bio osoba koja je neprekidno bila pod udarom kao neprijatelj poretka. Ja sam u brojnim razgovorima sa službenicima Državne sigurnosti nastojao im ukazati da ja nisam neprijatelj poretka, nego samo kritičan prema poretku, a osobe za koje su bili zainteresirani, govorio da su to korektni i pošteni ljudi, ne neprijatelji, nego samo kritičari određenoga poretka. Jeste li znali da se ti razgovori arhiviraju? Jeste li znali za konspirativna imena koja su vam se pripisivala? Ja nisam znao da sam zaveden kao operativna veza Kolega. Ono što je najbitnije u svemu tome, najodgovorniji čovjek s najviše informacija je Josip Perković. On je od ’70. do ’79. bio jedan od ključnih ljudi u Osijeku, a onda praktički drugi čovjek Državne sigurnosti u SR Hrvatskoj. Perković meni prvi put ’96. godine daje vrlo opširno izjavu, koju ću ja sad objaviti u Jutarnjem listu, gdje decidirano govori da “Vladimir Šeks nije bio suradnik ni informator UDBE i Službe državne sigurnosti”, nego da sam bio od strane njih i progonjen. Josip Perković je 2006. slobodno vlastoručno napisao meni pismo u kojem na početku stoji: “Povodom učestalih prozivanja da ste bili suradnik Državne sigurnosti, ja potvrđujem da to niste bili.”  To je napisao i u pismu meni 2013. godine. Sad Perković u Jutarnjem listu u pismu koje je upućeno meni demantira svoje potpisane tvrdnje i navodi da sam ja na neki način iskoristio neku njegovu tešku situaciju pa mi je napisao da nisam bio suradnik Službe državne sigurnosti. On tad nije bio ni u kakvoj teškoj situaciji, želio je sa mnom razgovarati da me upozori da se hrvatska država treba držati toga da spriječi izručivanja svojih građana. Prema tome, sve njegove kasnije tvrdnje gdje nastoji obezvrijediti vlastito priznanje ne stoje, jer je on to u tri navrata napisao. Zašto danas piše pismo u kojem tvrdi da ste bili najdragocjeniji službenik Službe državne sigurnosti? On je ogorčen svojom sudbinom. Mene u tom pismu optužuje da sam jedan od glavnih krivaca zašto je on izručen i osuđen na doživotni zatvor pred njemačkim sudom. Šeks nije imao nikakvog utjecaja na njegovu zlu sudbinu. Prisjetimo se samo kad je, tri dana prije potpisivanja ugovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, Milanovićeva Vlada stavila prijedlog zakona u kojem je trebala onemogućiti izručenje Perkovića i Mustača Njemačkoj. Sabor je donio taj zakon, a tad je Karamarko, kao šef stranke, pozvao sve HDZ-ovce da napuste Sabor. Tad je došlo do velikog pritiska Europske unije i vlada se morala povući i predložila je novi zakon koji je omogućio izručenje Perkovića i Mustača Njemačkoj. Nakon toga je donesena odluka o izručenju. Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo uložio je žalbu, koju je Vrhovni sud odbio. Nakon toga je bio pokušaj da zatraži od Ustavnog suda da odredi da je neustavna odluka o izručenju, ona je odbijena i Perković je izručen. Niti sam ja izručio Perkovića niti sam ga osudio. On je najodgovorniji, što piše iz obrazloženja presude, za svoje izručenje i za svoju kaznu doživotnog zatvora, jer je njemački sud ustanovio da je bio pomagač i sudionik u političkom ubojstvu Đurekovića. Stječe se dojam da je ogorčen zbog uvjerenja da ste mu trebali pomoći, jer je on pomogao vama? To je njegovo uvjerenje, ali ja njemu nisam mogao niti smio na bilo koji način pomoći. Je li tražio pomoć od vas? On je želio doći k meni s tom nakanom samo da me upozori da se treba držati Ustava. On je ogorčen još zbog jedne stvari, 3-4 mjeseca prije nego je izručen, ja sam u intervjuu Večernjem listu, rekao da sam ’87. godine dobio putovnicu, istog dana kad i predsjednik Franjo Tuđman. Otišao sam u Njemačku i tražio izdavača za svoju knjigu Zatvorska sjećanja. Tu sam preko jednog prijatelja našao izdavača, odnosno tiskaru, a to je bila tiskara koju je vodio Prates i tada mi je Prates poručivao, preko mog prijatelja Andrije Getoša, da idem posjetiti tiskaru. Meni je unutarnji glas govorio da ne idem i nisam otišao. Kao da sam predosjećao pa nisam otišao tamo, jer da jesam, možda bih prošao na isti način kao Josip Đureković, koji je u toj tiskari ubijen, za što su Prates i Perković osuđeni na doživotni zatvor. Perković me zvao uzrujan, bijesan, rekao mi je da sam ga povezao s ubojstvom Đurekovića, a ja sam rekao da nisam. To je osnovni uzrok njegovog ogorčenja i njegovih razloga što mene sad u ovom pismu, koje je objavio Jutarnji list, gdje on demantira samoga sebe i tvrdi da sam ja bio glavni informator iz područja Osijeka, u tri navrata demantirao i opovrgavao, to je razlog što je on ogorčen na mene, drži da sam sudjelovao u njegovom izručenju i osudi. Jesu li pojedini dokumenti bili korišteni za osobne obračune? Taj rat dosjeima se vodi od početka stvaranja hrvatske države, od početka devedesetih godina. Zloporabljali su se i krivotvorili dosjei. Josip Manolić u svojim memoarima govori da su brojni dokumenti bili krivotvoreni, fabricirani, kako su se upisivali iz nekih brojni podaci, kako su se izbacivali stvarni suradnici, a drugi, koji to nisu bili, ubacivali su se unutra. Tko je za to odgovoran? Ostaci staroga aparata koji su se nastojali dodvoriti novim gospodarima”