Šibenskog branitelja tjeraju iz stana: Gdje ću sa sinom u komi? Jedino ga mogu ubiti!

Priča Borisa Orbanića, 61-godišnjeg šibenskog branitelja, koji već 25 godina obija pragove državnih institucija, napose Ministarstva obrane i Ministarstva branitelja, ne bi li riješio svoje stambeno pitanje, uistinu je netipična braniteljska priča. Ljudi obično misle da su svi branitelji, pravi i lažni, odavno stambeno zbrinuti, neki i više puta, s više različitih nekretnina, pa da sada eventualno stanove traže "lovci u mutnom". Ali slučaj Borisa Orbanića nije ni sličan tome. Naprotiv! Riječ je o dragovoljcu Domovinskog rata koji od 1992. pokušava riješiti svoj stambeni status u stanu gdje njegova obitelj živi već 25 godina. I to ne darovnicom, kako je to najveći broj branitelja uspio, nego dodjelom i otkupom stana kojim upravlja Ministarstvo obrane. Zašto je to tako nemoguće već četvrt stoljeća? Navodno, zato što je Borisova supruga nakon majčine smrti naslijedila trećinu neizgrađene kuće u Tribunju, i trećinu izvanknjižnog vlasništva kuće u Rupama, u skradinskom zaleđu, tridesetak kilometara od Šibenika. A prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, propisano je da se ne može ostvariti pravo na stambeno zbrinjavanje ako branitelj ili član njegove obitelji imaju u vlasništvu odgovarajući stan ili kuću (neovisno o mjestu prebivališta). Za Orbanićeve, Ministarstvo branitelja, kako navode u odgovoru na naš upit, odgovarajućim i uvjetnim smatra stan na prvoj etaži (neuknjižene) kuće u Rupama, površine 36 kvadrata (?!) Kako je moguće smjestiti u 36 kvadrata obitelj s jednim djetetom koje je u komatoznom stanju, pa stoga 24 sata priključeno na aparate, njegove roditelje i njegova brata s obitelji, koji i sada živi u zajedničkom domaćinstvu, u stanu u kojem se i rodio, to zbilja nije jasno. Još manje je shvatljivo zbog čega, kod tolikih koji su dobivali darovnicama stanove i kuće, površine i preko 200 četvornih metara, baš Orbanić ne može ostvariti ni pravo na otkup (svojih) 60 kvadrata u Šibeniku... Orbanićevi od prosinca 1991. žive u stanu na adresi Stjepana Radića 64. u Šibeniku, u koji su ušli po dogovoru s bivšim nositeljem stanarskog prava, ex-oficirom JNA Cvetkom Đorđevićem, i otada pokušavaju legalizirati svoj stambeni status. Prije toga su bili podstanari u gradskom predjelu Mandalina dok kuću u kojoj su stanovali u ratu nije pogodila granata. Morali su se iseliti i privremeno su se smjestili kod Borisove majke, dok se nisu dogovorili s Đorđevićem. Orbanić je invalid Domovinskog rata, dragovoljac koji je uniformu HV-a obukao u lipnju 1991. a razvojačen je u travnju 1994. U rat je krenuo kao pripadnik MUP-a, poslije je bio u 73. bojni Vojne policije HV-a. Ima šesteročlanu obitelj, otac je četvero djece, od kojih je dvoje najstarijih zasnovalo vlastite obitelji, a dvoje još živi u s roditeljima. Stariji sin Petar ima nevjenčanu suprugu i kćer, a drugi, mlađi sin Ivan, već je šestu godinu u komi zbog posljedica teške prometne nesreće koju je doživio 2010. kao 15-godišnjak. Stan su nakon nesreće preuredili, promijenili instalacije i potpuno prilagodili unesrećenom djetetu koje je stalno priključeno na aparat za kisik, što ih je stajalo preko 50 tisuća kuna. Sve što Boris moli i želi je pravo na otkup toga stana kako bi napokon njegova obitelj bila zbrinuta. Prvu molbu za dodjelu stana na korištenje podnio je u siječnju 1992. - Nikada nisam uspio dobiti ni dozvolu za korištenje stana, jer su od mene stalno tražili još neki novi dokument. U međuvremenu su me čak tužili da sam uzurpirao stan MORH-a, te da sam neovlašteno i bez pravnog osnova ušao u stan u kojem sam i danas. Bio sam čak osuđen na kaznu zatvora jer sam neovlašteno ušao u stan. Žalio sam se na sudsku odluku te novu molbu Ministarstvu branitelja uputio 1994. i dostavio im svu traženu dokumentaciju. Međutim, umjesto pozitivnog rješenja, dobio sam nalog da ispraznim stan od stvari i ljudi, kao da sam ja u taj stan provalio, a ne ušao po dogovoru s ranijim nositeljem stanarskog prava koji mi je uredno predao ključeve. Sve to skupa, rat, problemi sa stanom, nepravda, dovelo me do invalidnosti, imam PTSP temeljem kojega sam u kolovozu 2010. dobio rješenje za vojnu mirovinu. Slučaj je htio da mi je iste godine mlađi sin teško stradao u prometnoj nesreći i već šestu godinu je u komi. I u takvim okolnostima ja se moram boriti za svoj krov nad glavom, dok su moji suborci to davno riješili - rezigniran je Boris Orbanić.

Ministarstvo branitelja u odgovoru na naš upit uz ostalo navodi da je Orbaniću predloženo da njegov sin, kao član kućanstva koji nije na redovnom školovanju, Ministarstvu obrane najkasnije do 30. lipnja 2015. podnese zahtjev za kupnju stana u Šibeniku, što je on i učinio

Zanimljivo je da u rješenju koje je izdalo Ministarstvo branitelja nema ni spomena Orbanićeva unesrećenog sina Ivana. - Njega i ne računaju, pa zato, valjda, tvrde da je stan od 36 kvadrata odgovarajući za moju obitelj - žalosno će Orbanić. - Kako da se smjestimo u Rupama u kući koju dijeli moja supruga sa svoje dvije sestre, a na toj je nekretnini 79 vlasnika, ali ne i moja punica? Spominju i staru kuću u Rupama čiji je vlasnik država. Ili kuću u Tribunju koja se dijeli na tri dijela, između tri sestre, a izgrađeno je samo prizemlje - žali se Boris. - Zar moga Ivana mogu seliti iz ovog stana u koji sam uložio preko 50 tisuća kuna da bi sve instalacije prilagodio njegovim potrebama. I zašto se mi moramo iseliti iz stana koji, u ovih 25 godina, nikad nitko nije došao ni pogledati?! Supruga i ja preko 50 godina smo uplaćivali u stambeni fond, a nismo riješili stambeno pitanje. Pisao sam predsjedici Kolindi Grabar-Kitarović, ministru branitelja, ministru obrane, HHO-u, saborskom odboru za branitelje... sve uzalud. Molio sam da mi stan u kojem od 1991. imam status zaštićenog najmoprimca, MORH proda po tržišnim cijenama. Ali, ni to ne prihvaćaju. Ne znam šta mi je raditi. Rekao sam u svojoj muci da ću ubiti i sebe i svoga Ivana, ali se mirno neću predati i iseliti iz stana - potpuno demoralizirano kazuje Orbanić. Kome god se za pomoć obratio, ili je dobio negativan, ili nikakav odgvoor. Nisu krivi zakoni, smatra, nego manjak ljudskosti i poštenja, osjećaja za pravo i pravdu, što dokazuje da nismo svi pred zakonom jednaki. U pismu predsjednici države moli da svojim autoritetom zaustavi silu, teror, mržnju, diskriminaciju i bezakonje kojem je izložena njegova obitelj, da ih zaštiti od progona i izigravanja prava i pravde kako bi se napokon mogli potpuno posvetiti skrbi za Ivanovo ozdravljenje. Na pismo nije dobio odgvor... Ministarstvo branitelja u odgovoru na naš upit uz ostalo navodi da je Orbaniću predloženo da njegov sin, kao član kućanstva koji nije na redovnom školovanju, Ministarstvu obrane najkasnije do 30. lipnja 2015. podnese zahtjev za kupnju stana u Šibeniku, što je on i učinio. - Sin može ostvariti pravo na stambeno zbrinjavanje - napominju iz MORH-a- ukoliko on i članovi uže obitelji (supružnik, malodobna djeca) nemaju u vlasništvu stan ili obiteljsku kuću pogodnu za stanovanje u mjestu prebivališta, ili ako ih nisu prodali ili na drugi način otuđili nakon 30. svibnja 1990., odnosno ako nisu iskoristili pravo kupnje po Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ako nisu zbrinuti temeljem prava branitelja iz Domovinskog rata ili prema propisima o poticanoj stambenoj izgradnji, odnosno putem obnove... Odgovor je strogo formalan, u njemu se ne prepoznaje ni konkretan čovjek ni konkretna sudbina. U protivnom, Ministarstvo bi obavljenim uvidom već imalo saznanje da Orbanićev sin ne posjeduje baš nikakvu nekretninu i da upravo zato još živi s roditeljima. - Nesuđeni ministar branitelja Mijo Crnoja ima stan u Zagrebu, teren u Samoboru, dobio je i namjenski braniteljski kredit koji je potrošio nenamjenski, i opet su ga htjeli instalirati za ministra. A ja ne mogu ni otkupiti stan od 60 kvadrata!? - na kraju će ojađeni hrvatski dragovoljac Domovinskog rata, HRVI Boris Orbanić.