Silvana Oruč Ivoš: Ukinimo izravno biranje predsjednika RH i instalirajmo npr. Pupovca

Kad poruke – koje idu u smjeru tumačenja da narod nema određeno pravo, odnosno da to pravo imaju samo političari – dolaze od predstavnika vlasti, te kada se sve to preklapa s inicijativama za ukidanje izravnog izbora predsjednika RH koji ima i ulogu svojevrsnog korektiva, moramo se zapitati u kojem smjeru ide Hrvatska? Svako toliko, gotovo ciklički, jave se „nepotpisane“ inicijative koje idu u smjeru da se ukine izravan izbor predsjednika Republike Hrvatske. Nisu se takve inicijative „događale“ isključivo u mandatu aktualne predsjednice Grabar-Kitarović već i ranije, ali su se sasvim sigurno u njezinu mandatu one drastično intenzivirale. Pravo je pitanje kakav je njihov cilj? Je li u pitanju isključivo „preslagivanje“ političkog sustava ili je ipak u pitanju dnevnopolitičko obračunavanje s predsjednicom koja vrlo često ne ide niz dlaku onima koji to od nje očekuju i kojima smeta njen kritički glas? Ako je riječ o ovom drugom, a što je i vjerojatnije, svi bi se trebali ozbiljno zabrinuti. Naime, izmjena političkog sustava pa i u smjeru ukidanja funkcije izravno izabranog predsjednika sasvim je legitimna. No, u tom slučaju ona bi zahtijevala najprije transparentnost, a onda i široku javnu raspravu relevantnih političkih i stručnih aktera. Ali i predlaganje konkretnog modela i ustroja političkog sustava, ozbiljne analize i mišljenja stručnjaka. To je izostalo, pa možemo govoriti o tome da medijski natpisi koji pozivaju na suglasje SDP-a i HDZ-a oko ukidanja izravnog izbora predsjednika RH imaju namjenu stvarati pritisak na predsjednicu Grabar-Kitarović. Zašto se trebamo zabrinuti? Zato što se aktualni pritisci na instituciju predsjednice RH koja se u okviru svojih ustavnih ovlasti profitirala kao svojevrsni korektiv i osoba koja upozorava na demografske, gospodarske i druge devijacije u društvu javlja baš u trenutku kada svjedočimo i grubim pokušajima da se zanemari volja naroda iskazana kroz prikupljanje potpisa za raspisivanje dva referenduma. Predsjednica je jedina reagirala na način da je upozorila na Kodeks dobre prakse o referendumima, što ga je Europska komisija za demokraciju putem prava (Venecijanska komisija) objavila u Strasbourgu 2009. i u kojem nedvosmisleno stoji da vlasti moraju osigurati nesmetano održavanje referenduma. U Hrvatskoj to nije bio slučaj već upravo suprotno i napravljeno je sve da se dvije referendumske inicijative spriječe. Štoviše, iz struktura vlasti otvoreno se poručivalo da narod nema legitimitet i pravo utjecati na izborni zakon, što je poruka opasna po demokraciju i grubo kršenje hrvatskog Ustava. Naime, u temeljnim odredbama Ustava Republike Hrvatske, u članku 1, nedvosmisleno stoji da vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu. Stoga reći da narod nema pravo o nečem odlučiti u najmanju je ruku skandalozno. Kad poruke – koje idu u smjeru tumačenja da narod nema određeno pravo, odnosno da to pravo imaju samo političari – dolaze od predstavnika vlasti, te kada se sve to preklapa s inicijativama za ukidanje izravnog izbora predsjednika RH koji ima i ulogu svojevrsnog korektiva, moramo se zapitati u kojem smjeru ide Hrvatska? I je li nekome cilj nametnuti oligarhiju koja će odlučivati čak i o tome što će jadan i neuk puk misliti? Jer oligarhiji, koja je po definiciji autoritarna vlast neke klike – narod je glavni neprijatelj kojeg treba ušutkati. Sjetimo se SDP-ova i Račanova dolaska na vlasti 2000. kada je, pod populističkom doskočicom kako treba štedjeti, ukinut Županijski dom koji tadašnja većina predvođena SDP-om nije kontrolirala. A zapravo riječ je bila o tome da je Županijski je dom, kao svojevrstan korektiv Zastupničkom domu, imao pravo veta na određene zakone i odluke što vladajućima nije odgovaralo. Sada se, pak, iste ili slične teze o tobožnjim uštedama mogu čuti oko izravnog izbora predsjednika RH, pa se kao „jeftinija“ opcija predlaže da se predsjednika bira u Saboru. Takvo što bi dovelo do toga da predsjednikom može postati i netko tko je dobio nekoliko stotina glasova na parlamentarnim izborima. Ili, na primjer, etnobiznismen Milorad Pupovac, koji već sada s mizernom potporom na posebnoj manjinskoj listi ulazi u Sabor, a onda vedri i oblači u državi, teoretski bi mogao svoju potporu određenoj političkoj opciji uvjetovati time da se njega ili nekoga koga on odabere instalira na mjesto predsjednika RH. Da se razumijemo, ovakav scenarij nije nemoguć. Odnosno, on se već sada događa na nešto nižim razinama. Za usporedbu, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, kojoj se i sada želi oduzeti pravo da u okviru svojih ustavnih ovlasti utječe na događanja u državi, na predsjedničkim izborima 2014., izravno je dobila gotovo 1,2 milijuna glasova birača. Zanimljivo, ovi grubi pokušaji ograničavanja demokracije nisu naišli na osudu šire javnosti, pa čak ni i oporbenog SDP-a. Čiji predsjednik poručuje da mu nije prihvatljiva zazivana velika koalicija s HDZ-om, ali potpora manjinskoj vladi jest. Jer vlast je najvažnija, a narod može biti na čekanju. * Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Portala Dnevnih Novosti