SJEDIM I PLAČEM

Mogao bih nešto napisati u rečenici, dvije, ali što dalje ide možda i malo više. Puno je emocija, ne znam, nisam siguran kako ću ovo napisati. Danas, Dan domovinske zahvalnosti, Dan pobjede, Dan hrvatskih branitelja (evo već tu gutam knedlu, na svoje prijatelje i suborce), proslava i t 25. po redu, VRO „Oluja 95“. Puno razlika za slavlje, ali ja sam tužan. Ma pratim što je u Kninu, ali opet nije to to. Mogao sam s VIP iskaznicom i ja u Knin, ali neću se razdvajati. Da sjedim u VIP-u, a moji prijatelji, suborci i ne mogu do središta proslave, a neki ni u Knin. Plenky je zaprijetio. Ne moram imati HOS-ovu majci, uhiti mene, baš mi je više svejedno. Ovakva klima, ovakvo ozračje, puno toga lošega, osjećaj poraza bez ispaljenog metka, ma boli me gdje ću biti. Odbio sam biti u Kninu s nekima koji danas tamo ne bi trebali ni biti. Ne želim se naslikavati s nekim kvazi političarima, ali podijelili su nas. Imao sam izbor, otići i dići glas, no gledam slike, prepoznajem neke ljude, ne, ne želim biti nečija marioneta. Ne želim biti u okruženju kakvo je stvoreno. Možete svakako tumačiti, ali moja odluka je takva, nije mi danas mjesto u Kninu. Ne mogu sudjelovati u nečem a za zbog ovog danas, za par dana slijede Grubori. Taj igrokaz mi se ne sviđa. Ne sviđa mi se govor Anje iz kolone, ma svašta bi tu mogao napisati, a po društvenim mrežama kolaju slike neke Anje sa šajkačom i kokardom na glavi. Je li to ta Anja iz Sabora, ne znam, ali je mlada djevojka i još njih par, zar je to pogled u budućnost, a nas ćete prozivati za poklič „Za dom spremni“, za koji ću opet reči, nije u kontekstu ustaškog pokliča. Vikao sam ga i ja kao policajac, bio je to poklič k današnjem danu, Danu pobjede.

Neću više o Kninu, jer boli me radi Grubora i izjednačavanja zločina, ma daj nemojte nas farbati.

Još tužniji, idem u lokalni kafić na kavu, nisam bio dugo. Idem malo među ljude, svoje susjede. Opet razočaran. U mojoj ulici, susjednoj koliko vidim, nema nigdje zastave, vijori se samo s balkona moje kuće. Pa koji k….c je ovo? Je li danas blagdan ili sam ostao negdje u pri ….dini i izgubio korak s današnjim vremenom.

Ono što me zadnjih par dana tišti, vrti se već neko dugo vrijeme. Mi branitelji danas slavimo, danas je zasluženo naš dan i dan onih koji Hvatsku vole. Čestitamo jedni drugima, ali uglavnom zaboravimo.

U jesen 1990. godine na povratku iz Splita, gdje smo osiguravali Europske atletske igre, zaglavili smo zbog barikada u zadarskom zaleđju, pa nešto i u Zadru, pa tako pet dana. Ono što sam vidio, to su bili policijski BOV-ovi. Jedni za druge nismo znali. Pronašli su nas kolege na jednom smetlištu, sakrivene od turista. Sve je jasno. Rat se bliži. Oženio sam se 1989 godine i iste godine supruga i ja dobili smo kčerku. Nikog sretnijeg. U lipnju 1991. godine, zbog neke zarazne gripe (nalaz nikad nisam dobio, jer više nije bio bitan) završio sam u bolnici, ja u petak van, a u srijedu supruga u rodilište. Rodila je dečke, blizance. I opet nikog sretnijeg. Ubrzano smo napravili krštenje, jer rat je tu, a baš taj dan, svi smo podizani i priprava za odlazak na Banovinu. Ajde nekako sam šefa namolio da me pusti na feštu, ali cijelo vrijeme bio sam u borbenoj spremi. I tako s 24 godine, suprugom i troje djece, počinje moj ratni put. Da sad ne nabrajam kada, gdje i kako je to išlo, ali 1991 godine, Anja iz kolone, moj život dobio je drugi smjer. Moja djeca su drugačije živjela od drugih. Mnogi će se naći u ovom djelu. Svaki odlazak, boravak i dolazak s terena bio je za nas branitelje rutina. No, kako je to vrijeme živjela i odgajala djecu moja supruga. U strahu. Živjeti i očekivati bilo kakvu vijest, gdje sam, što se događa na terenu, a najviše da se nešto nije dogodilo. Pa i moji roditelji, pa sestra, nećakinja, tast i punica, ostala rodbina i znanci. U ono vrijeme svi ste brinuli za nas. Odlikovanje za hrabrost trebala bi dobiti moja supruga i mnoge druge, jer živjele su i radile sve umjesto nas, odgajale djecu, vodile brigu o svemu. Sjetimo li se ponekad tih trenutaka, mi smo bili u svom filmu, a stvarnost naših najmilijih bila je sasvim drugačija. No o tome se malo piše, više se piše o ratnim uspjesima. Anja iz kolone, moja djeca nisu bila u koloni, ali Anja, pitaš li se koliko su puta bili u podrumu radi zračne uzbune, trpili strah od MIG-ova, baćene paučine? Bili su mali. Ne sjećaju se svega, ali znaju da je njihov otac bio branitelj i da se toga ne stidi. Krajem 1992 godine rodila nam se i druga kčerka i opet nitko sretniji, samo što u rat idem s četvoro djece, a supruga ih odgaja, uči, radi sve umjesto mene. Znam i vjerujem da će se mnogi prepoznati i ovoj priči. Nakon Bljeska i Oluje, kraj rata, za neke da, ali za mene ne. Ostao sam zarobljen u Šeovici, u pregaženom minskom polju, moj život je stao u 24 godini života. Do današnjeg dana, to je sve obavljanje svakodnevnih poslova, a mozak radi kako on hoće.

Sjedim i plačem. Kome smo mi to krivi da nas želi izjednačiti sa agresorskom vojskom, mi nismo željeli rat, samo slobodnu i neovisnu državu. Na kraju za nju smo se morali izboriti oružjem. A danas, šapatom je pala. Zato danas nisam u Kninu, možete mi zamjeriti, a i ne morate. Želim biti kod kuće, samo što sada djece nisu tu, a ja sam zatvoren u svoja četiri zida, u svojem kutu. Sjedim i plačem. Gdje je ona hrabrost, ne, nemam je, ne mogu ni pred suprugu stati suznih očiju, a ona ni ne zna da pišem o njenoj hrabrosti i da joj ne mogu reči u lice, hvala za sve. Djeco, niste vi krivi što danas niste samnom, a htio bih, no vi imate sada svoje živote i iskoristite svaki trenutak za svoju međusobnu ljubav. Utjeha su ipak unuke, samo je pitanje koliko ja mogu „dati“.

Nabacao sam riječi, ispale neke rečenice, vjerujem da znate što pišem, jer danas osim mene još pun vas sjedi i plače, a ja mogu još samo reči, sjetite se svojim najmilijih, makar u mislima.

Blok…ima još nešto u mislima za napisati, ali sve teže udaram po tipkovnici, želim Vam sretne blagdane, tko može neka proslavi. Mogu oprostiti, zaboraviti NIKADA, samo malo je toga za oprost.

Domovini vjeran, Za dom spreman!